Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 24. i 25. februara, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero filmske i TV kritičarke Monike Ponjavić.

“Zelena knjiga”, koscenariste i režisera Pitera Farelija (Peter Farrelli), je drama perioda sa elementima komedije, zasnovana na istinitoj priči o prijateljstvu dvojice muškaraca, Frenka “Tonija Lipa” Valelonge (Viggo Mortensen) i Doktora Dona Širlija (Mahershala Ali) u periodu od nekoliko sedmica tokom zime 1962. godine. Prvi, skromnog porijekla iz redova radničke klase, radi kao izbacivač u lokalnom noćnom klubu gdje nakon jednog incidenta gubi posao, dok je drugi uspješni pijanista i veliki umjetnik u potrazi za novim uposlenikom. I da, jedan je bijele, a drugi crne boje kože, što je za ovaj film od velikog, ali ipak ne i od presudnog značaja.

Knjiga iz naslova, Zelena knjiga, bila je vodič za Afro-Amerikance koji su je koristili kako bi izbjegli probleme, neugodnosti i poniženja na putu, a posebno ispod Mejson-Dikson granice (Mason Dixon Line) koja je u to vrijeme, bez vidljive, fizičke granice, dijelila Sjedinjene Američke Države na pola.

U želji da svojim postojanjem utiče na promjenu percepcije u vremenu postokolonijalne Amerike, Don se odlučuje na put ispod ove granice, na duboki jug, a kako bi to postigao, trebaće mu više od dobre volje i očiglednog talenta. To je trenutak u kojem ova priča zavnično i kreće, u trenutku kada Donova diskografska kuća, na njegovo insistiranje odluči da angažuje Tonija da na putu služi ne samo kao vozač i lični asistent nego kao de fakto tjelohranitelj. Tokom niza vrlo predvidivih događaja, od kojih ovaj film na svakom koraku pati, on takođe postaje, neizbježno, i neka vrsta bijelog spasitelja, koji interveniše kako bi zaštitio svog poslodavca, kada god to može i kad je u mogućnosti, od bijelaca koji nemaju takvu vrstu obaveze.

Sam film, mada prilično stidljivo, izlaže razne nivoe licemjerstva američke segregacije, ali i brutalne manifestacije bijele nadmoći, od kojih možda i najvažniju onu prema kojoj je Don uvažavan i poštovan kao zabavljač svojih tlačitelja, ali ne i dovoljno da bi se presvlačio mimo prljavih ostava, kupovao odjeću u nnjihovim prodavnicama ili jeo u restoranima u društvu ostalih članova svoje svite.

Iako rasizam Amerike jeste prva asocijacija na ovaj film, ono što je zapravo njegova suština satkano je u dihotomiji njegova dva lika i nekoj vrsti kompleksnosti njihovog odnosa. Doktor Don “Dok” Širli je ostvareni, obrazovani i popularni pijanista, izbirljiv, formalan, prepotentan, esteta i intelektualac koji ne toleriše vulgarnost, nekulturu ili aljkavost. Don je takođe homoseksualac, mada njegova seksualna orijentacija nikada nije u fokusu priče i jednom kada se desi, u onom kratkom trenutku, tretirana je sa suptilnošću i određenom distancom koju film drži od početka do kraja nikada u potpunosti ne odajuči svoje stavove, ukoliko ih uopšte i ima.

Sa druge strane, Toni je jednako karikatura, ali na drugom polu iste baterije, jer je njegova iskarikiranost odraz i refleksija italijansko-američkog načina života i u ovom konkretnom slučaju, porodičnog života. On je hrabar, emotivan (iako to ne umijem ispoljiti i pokazati), čovjek kratkog fitilja, protkan latentnim rasizmom koji non-stop ili jede ili puši ili to radi istovremeno. Kao takvi, kao dvije krajnosti stavljene u jedan mali, skučeni prostor, njihov osnovni zadatak je da uče jedan od drugog i da iz ovog filma izađu kao drugačiji, mahom bolji ljudi.

U tom smislu, Don je tu kako bi od Tonija napravio sofisticiranijeg čovjeka, on je tu da ga emancipuje, da ga nauči novim osjećajima i vrijednostima, učeći ga klasičnoj muzici, manirima, ispravnom ponašanju, ali i pravilnom govoru, te načinu na koji će svoje emocije pretočiti u riječi, a kroz ljubavna pisma svojoj supruzi. Sa druge strane, Tonijev zadatak je da Dona prizemlji, oslobodi stega striktnog ponašanja, usađenih pravila i da ga, na kraju krajeva, nauči kako da se opusti i uživa u muzici “svog naroda”, poput Arete Frenklin, Litl Ričarda i drugih, za koje Don, do Tonija, iznenađujuće nikada nije ni čuo.

Samim tim, prava drama, kao i komedija, odigrava se upravo između ova dva muškarca, gdje zapravo kvalitet i značaj ovog filma jedino i leže. Jer Vigo Mortensen i Maheršala Ali, nevjerovatni su. Posebno Vigo, kojeg nikada niste gledali u ovakvoj ulozi ili u ovakvom izdanju.

Zapravo, ne postoje dovoljno snažne riječi kojima se njihova igra može opisati ili život koji su uspjeli udahnuli svojim prilično prosječnim likovima koji izgovaraju jednako prosječne replike. Mimo njih, i suptilnosti u nivelisanju njihovih jakih ličnosti i temperamenata, film ne postoji niti u sebi nosi potencijal da bude veliki. A razlog zašto, te način na koji je uopšte došlo do toga da bude izabran kao jedan od nosilaca najvažnije kategorije nagrada Akademije svodi se na ovaj brilijantni odnos i na naš osjećaj sreće nakon što smo film pogledali, bez obzira što on nikada neće napraviti nikakvu razliku. To, na kraju krajeva, kao i u slučaju “Boemske rapsodije” ili “Crnog pantera”, ne igra bog zna kakvu ulogu, jer, kada se sve sabere, poenta filma koji je tu da nas zabavi (a ovaj “Zelena knjiga” je baš to) jeste u putovanju i osjećaju koji je film u nama proizveo, čak i onda kada ništa novo nije rekao. Filmovi za dobro raspoloženje, takozvani “feel-good movies”, upravo za to i služe.

Ocjena: 3.5/5

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA