Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 24. i 25. februara, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero filmske i TV kritičarke Monike Ponjavić.

Nikada mi nije bilo jasno zašto publika toliko obožava Queen.

Bila je potrebna “Boemska rapsodija” (Bohemian Rhapsody), film, a ne pjesma, kako bi mi ova pojava postala posve jasna, pomažući mi da razumijem fenomen koji i danas, evo trenutno proživljavamo: kako je moguće da film ovog kvaliteta, ili nedostatka istog, može zauzeti drugo mjesto na ljestvici najskupljeg otvaranja muzičke biografske priče svih vremena i pri tom zaraditi nominaciju za Oskara?

Kao i sam bend, film, za koji je na kraju izgleda jedini zaslužan Brajan Singer (Brian Singer), koji je dobio otkaz tokom produkcije usljed #metoo pokreta, je amalgam različitih stilova i žanrova zbog čega su oni, film i bend, na kraju krajeva,odličan pandan jedan drugom. U pitanju je kič koji igra na bazične ljudske emocije, instinkte i strasti, film koji se vještosluži onim što zna o fenomenu i psihologiji pojma fan u svoju korist. I umjesto da se drži toga, gurajući taj koncept do krajnjih granica, film se, za razliku od benda, povlači pod krinkom stidljivosti, otvarajući tako previše prostora za svoj očigledni kukavičluk i nemogućnost da se igra i pograva sa formulom, koju koristi sasvim doslovno. Čak je i replika iz filma, “Mi ne pratimo formule” (We don’t follow formulas), tu da podvuče i stavi akcenat na ovaj prilično očigledan problem.

U tom smislu, “Boemska rapsodija” je zapravo ništa drugo do neinventivna biografska priča koja prati formulu biografske priče gotovo religiozno.

Film počinje 1970-tih godina, u trenutku kada imigrant iz Zanzibara, Faruk Bulsara (Farrokh Bulsara), odlučuje da odbaci i napusti svoje korijene, svoju tradicionalnu porodicu i rasizam malog grada zarad glamura i slobode rokenrola iprati njegovu “transformaciju” iz stidljivog, neiskusnog dječaka u ekscentričnog rok genija, iako sam proces transformacije nikada nije posve jasan niti vidljiv. Tokom drugog čina, Faruk, koji se sada predstavlja pod imenom Fredi Merkjuri (Rami Malek), je prihvatio novi identitet – homoseksualca, gdje je taj novi identitet i svi problemi koji mu se zbog toga, ali i drugih okolnosti, dešavaju, sveden na puku floskulu “lošeg društva” i kretanja u istom, što je prilično problematičan i neadekvatan izbor reditelja i scenariste. Loše društvo ovdje naravno nisu članovi njegovog benda. Naprotiv. Brajan Mej (Gwilym Lee), Rodžer Tejlor (Ben Hardy) i Džon Dikon (Joe Mazzello) su ovdje prikazani kao sveci i moralne gromade koji tokom možda najgore scene u filmu, na jednoj od čuvenih žurki Fredija Merkjurija, u društvu svojih gospođa piju čaj (karikiram), govore o bendu kao o familiji, zgražavaju se nad bludom i nemoralom svog frontmena i odlaze kući prije ponoći, čisti i netaknuti. Ova scena, koja djeluje toliko neprirodno, kao scena iz neke bajke, a ne biografske priče o “rok bogovima”, je jasan pokazatelj nivoa uključenosti benda u samu produkciju filma i stvaranje ružičaste, iskrivljene i neuvjerljive slike o svom istorijatu. U trećem činu, lišen svojih najmilijih, Fredi shvata svoje greške, prihvata ih i suočava se sa njima, uči nešto novo i odlučuje da ih ispravi tako što će postati bolji čovjek (jer to, paradoksalno,navodnonije bio?!), žrtvujući sopstvene porive za veće dobro i sreću svoje dvije porodice, biološke, odnosnopronađene iprisvojene. Samim tim, ono što je neminovno jeste pomirenje sa ocem, pomirenje sa članovima benda, te sa Meri (Lucy Boynton), njegovom životnom saputnicom i najboljom prijateljicom, i to samo nekoliko minuta neposredno pred ikonični, legendarni nastup na najvažnijem muzičkom događaju 1980-tih, Live Aid. Sa kojim smo svi i više nego upoznati. Čitav ovaj put djeluje gotovo kao epsko putovanje jednog heroja.

Činjenica da je u pitanju retrospektiva života na koji smo navikli, sa kojim smo upoznati, govoreći nam priču o momku čije ime je poznato na svakom dijelu planete, bez obzira na generaciju kojoj pripadate, ili o bendu čije su pjesme postale himne popularne kulture, je upravo razlog zbog kojeg su očigledne greške prošle nezapaženo od strane publike. Problem je u tome što nam Rami Malek, koji je mnogo bolji na sceni nego mimo nje, daje Fredija, lika potpuno formiranog od samog starta, lika potpuno uvjerenog u svoju muzičku genijalnost i eventualni uspjeh koji samo čeka da se desi. Bez obzira što priča kreće u njegovoj mladosti, kada takvo nešto prosto nije moglo biti moguće. On je siguran jer je film siguran. On je siguran jer mi znamo kako su se stvari odvijale. Mi, reditelj, scenarista, film. I to je problem. Međutim, to nije problem Ramija Maleka, ili načina na koji on igra Fredija, nego radije problem filma i reditelja i scenariste koji su stvari uzeli zdravo za gotovo, pri tom ne dajući svojim glumcima i njihovim likovima dovoljno prostora za rast. Na ovaj način, rezultat je film koji besramno vara svoju publiku, oduzimajući im ono što je za prvi čin bilo najpotrebnije – razvoj lika.

Samim tim, suštinski problem “Boemske rapsodije” je što nikada, od početka do kraja, nije u stanju da razumije (niti se nešto posebno trudi) ko je Fredi Merkjuri, kao osoba, a ne kao zabavljač ili frontmen, ili ako jeste, onda je previše lijena da to na ekranu i pokaže. Umjesto toga, “Boemska rapsodija” pribjegava jeftinim trikovima, pretvarajući Fredija u holivudsku reprezentaciju homoseksualca/geja, pretjerano kitnjastog, pretjerano nagizdanog, pretjerano pretjeranog, pretjerano sve. Sa njegovom fudbalerkom (mullet) i prenaglašenom vilicom, da ne spominjemo ekscentrično i ekstrovertno ponašanje i iskarikirani naglasak, u početku Fredi izgleda i djeluje više kao karikatura nego stvarna osoba, od krvi i mesa, ili Fredi kojeg smo uspjeli upoznati kroz brojne intervjue koje je u svojoj karijeri dao. Rezultat: Malekov Fredi nije lik kojem vjerujete. Međutim, kako se počnemo bližiti 1980-tim i kraju filma, i kako se izgubi fudbalerka, a dobiju ikonični brkovi, Malek konačno počinje da ulazi i srasta sa ulogom, dajući nam Fredija na pozornici za kojeg, na početku filma, niste mogli ni pomisliti da će biti moguće. Vrhunac filma je, naravno, Live Aid, koji je u potpunosti, sa svakim pokretom, kao preduge karaoke, doslovna reprezentacija, spektakularna i nepotrebna. I nemojte me shvatiti pogrešno, ovo je najbolji trenutak filma, međutim, ono što je poražavajuće jeste što film, nakon silnih netačnih prikaza iz života ovog benda odjednom naprasno pristupa gotovo dokumentarističkom prikazu jednog događaja.”Boemska rapsodija” nikada nije ni trebala da bude dokumentarni film koji neće koristiti izvjesne slobode zarad drame, ali neujednačenost u rekonstrukcijama događaja naštetila je njegovoj vjerodostojnosti. Na kraju krajeva, ako nam je bilo do vjerne reprezentacije događaja kao što je Live Aid, mogli smo u svakom trenutku otići na You Tube i pogledati ga i u tom smislu “Boemska rapsodija” nam nije ni bila potrebna. Što se same osobe tiče, osoba i dalje nije prisutna. I to je ključni problem filma koji nikada ne daje opravdanje ili mišljenje o tome ko je tačno Fredi Merkjuri. I bez toga, film koji je u suštini film o Frediju Merkjuriju, ili je to trebalo da bude, uprkos moralno ispravnom bendu, koji mu se tokom filma svojim dobrim djelima i etičkim ponašanjem, konstantno ruga iz te ne tako daleke pozadine, jednostavno nema snaguda uspije. Nema, jer ne možete ispričati priču o čovjeku ako ne znate ili ako ne pokažete ko je taj čovjek.

Ocjena: 3/5

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

7 KOMENTARA

  1. Kada sam gledala ovaj film imala sam osećaj kao da tek stvarno razumem svu leptou Queen-a, plakala sam od sreće, osećala sam se predivno. Čak i moja drugarica koja ne sluša toliko Queen je plakala i bila oduševljena. I onda dođe neko ko će biti popularniji time što će iznositi svoje mišljenje, iako se verovatno ne razume u umetnost i ne shvata šta znači stvarno voleti neki bend. Prosto je ružno govoriti tako nešto o ovom filmu koji je predstavio život izvrsnog umetnika. Da ovaj film nije loš dokazuje i izuzetno veliki broj gledalaca. Tako da volim sve da ako imaju neke komplekse, ili prosto vole da hejtuju, da to rade negde gde stvarno ima potrebe. Postoji toliko sajtova, članaka, slika, filmova, pesama koje šire mržnju, rasizam, pozivaju na suicid, i sve ostale gnusne stvari. Nema potrebe trošiti vreme vređati umetnost i delo koje nam pokazuje svu lepotu jednog benda, jednog doba, jedne ere.

  2. Orginalno je film trajao preko 4 sata, naravno da se morao skratit. Freddie je kao osoba u stvari bio stidan i nije volio djeliti svoj privatan zivot sa svijetom, kakav bi to bio respekt prema njemu da se vecina filma bazirala o onom o cemu ocito nije htio da svi znaju. Film je dirnuo gledatelje, a umjetnost treba prije svega natjerati na osjećaje. Ne trci pred rudu kad ne znas dubinu ovog benda.

  3. Zivcira me sta svi prigovaraju kako je ovaj film obican, kako nije poseban, “slijedi formulu” itd. Poanta ovog filma nije bila da izmisli novi zanr filmova, da bude revolucionarno umjetnicko djelo (ne kazem da nije umjetnicko djelo) ovaj film je snimljen da pokaze tko je Freddie Mercury, od kuda dolazi, od kuda je poceo i da pritom bude i zabavan za gledatelje.
    P. S. Izgubila si me cim si rekla “Nikada mi nije bilo jasno zasto publika toliko obozava Queen” Freddie je poznat kao jedan od najboljih performera svih vremena
    P. P. S. *Bryan Singer

  4. Ljudi mogu da govore sta pozele.Odrasla sam uz njihovu muziku,samo ona moze da mi izazove milion osecanja,pa cak i suze.Ovaj film sam odgledala 3 puta u bioskopu i svaki put me je zadivio.Ljudi su se smejali,plakali,prisetili dobre muzike,bas kao i ja.Za mene,ovo je najbolji film ikad.Ne zanima me sta ko kaze.

  5. Mozda film nije savrsen, ali jeste bio potreban. Queen je jedan od najpoznatijih bendova a Freddie medju najlegendarnijim pevacima, pesme su pisali kako bi se ljudi u njima pronasli (shvatili ih na svoj nacin), i da bi uz njih igrali ( i dan danas) ,tako da naravno da ljudi obozavaju Queen, to su legende

  6. Nikad mi neće biti jasno zašto gomila ljudi toliko proziva ovaj film,svi mu nalaze neke mane,zameraju producentima oko gluposti….Period koji obuhvata postojanje Queena sa Frediem je dug 20 godina i ne može se sve to lepo,kvalitetno i temljno uraditi,a da ne premaši neke okvire od 2 i po sata.Film sam gledala dva puta u bioskopu i išla bih treći,jako mi se dopada i uopšte ne delim vaše mišljenje.

  7. Ove kritiku necu komentirati ali prva recenica mi bode oci – “Nikada mi nije bilo jasno zašto publika toliko obožava Queen.” Koliko si ustvari upoznata sa ovim bendom da bi mogla tako nesto napisati? Tvoje osobno misljenje za Queen se ne bi trebalo ticati tvoje kritike na film.

Comments are closed.