Jorgos Lantimos (Yorgos Lanthimos) je filmsko ime koje bi do sada već trebalo da je poznato širem auditorijumu, posebno uzevši u obzir da je od njegovog visoko cijenjenog filma “Očnjak” (Dogtooth), sa kojim se i probio na međunaorodno tržište, prošlo skoro deset godina.

Samim tim, svi koji su pogledali njegove filmove (posebno bi treblo izdvojiti “Jastoga” (The Lobster)) znaju da je “Miljenica” (The Favourite), Lantimosovo posljednje ostvarenje, istinska poslatica i daleko od onoga što se obično očekuje kada kažemo “drama perioda”.

Glavne uloge u ovoj izrazito ženskoj istinitoj priči koja prati fragment života kraljice Ane i njenih ljubavnica Sare Čerčil i Abigejl Mešam pripale su Oliviji Kolman (Olivia Colman), Rejčel Vajs (Rachel Weisz) i Emi Stoun (Emma Stone), koje su, u okviru zadanih restrikcija, pokazale da su vodeće glumice u filmskoj industriji. Vođene pod palicom ekscentričnog i genijalnog reditelja, ove tri žene, zajedno sa ostatkom ekipe, uspjele su stvoriti jedan komičan svijet koji se nalazi na granici između sna i noćne more.

Ono što je posebno zanimljivo kada je “Miljenica” u pitanju jeste ograničavajući faktor priče koja ovim filmom oživljava. Na papiru, ona djeluje prilično dosadno i, u moru novih biografskih priča koje plave tržište u posljednjih nekoliko godina, neinventivno. Jer kada zamislimo još jednu interpretaciju života britanskog monarha na dvoru, opterećenog ratovima, intrigama i međusobnim razmiricama, neminovno je da ćemo pomisliti šta tačno još jedan ovakav film može doprinijeti svijetu sedme umjetnosti. Međutim, kao i obično, poenta nikada nije samo u onome što je napisano, nego u načinu na koji se napisano pretoči u sliku i zvuk, što ovaj reditelj radi drugačije i vrlo često besprijekorno.

Baveći se složenim odnosom između tri protagonistkinje, od kojih se dvije bore za naklonost treće, ovaj film uspijeva da se izmakne iz jezika svog klasičnog vremenskog okruženja u jedan gotovo apstraktan, stilizovan svijet, kao iz pera nekog mračnijeg Luisa Kerola (sjetimo se samo kraljičinih zečeva koje koristi kao zamjenu za svojih 17 neuspješnih trudnoća). Klaustrofobične i konfuzne lokacije u koje je radnja smještena dodatno su naglašene izborom ekstremnih I neobičnih uglova snimanja, odslikavajući kraljičinu izmještenost iz stvarnog svijeta i snenost, a ponekad i košmare koje ovo otuđenje proizvodi, bivajući nekad izuzetno komično, uzimajući u obzir Lantimosov sjajan i vrlo diskretan smisao za humor.

Drugim riječima, iako je smješten u 18. vijek, film zapravo nije o tom vremenu, niti djeluje kao film koji za cilj ima da da komentar na taj period. Naprotiv. “Miljenica” je u svojoj pojavnosti jako savremen film i za razliku od ostalih kraljevskih biografskih priča njena kamera je, u svojoj potrebi da pronađe novi ugao gledanja na klasičnu dramu perioda, drska i za cilj ima da dezorijentiše svoju publiku. Kamera, kostim, muzika, svi ovi elementi nastoje da izgrade jedan unutrašnji svijet patnje koji je kroz prizmu ovog genijalnog reditelja, paradoksalno, izuzetno komičan.

Za kraj, ono što je možda najvažnije za reći, izdvojiti i primijetiti jeste da je “Miljenica” Lantimosovo najkonvencionalnije djelo. Međutim, i u toj očiglednoj konvencionalnosti postoji određena doza začudnog, bizarnog, skoro beketovskog štiha koji nas je inicijalno i privukao reditelju poput Lantimosa. Reditelju koji razumije teme, prostore, odnose i konvencije koje u svojim filmovima,o porodicama i ljudima natjeranim da žive ispod istog krova, tako pedantno izučava. Nevezano za to da li je riječ o izmaštanim svjetovima i društvima poput onih u “Jastogu” i “Očnjaku”, gdje strukturu uspostavlja sam reditelj, ili onih gdje je ta struktura već unaprijed nametnuta i gdje poznata pravila funkcionišu kao odrednica i ograničavajuća restrikcija. I u jednom i u drugom slučaju Lantimos je taj koji cijele svjetove propušta kroz prizmu svog ličnog, pomalo uvrnutog doživljavaja, dajući im na taj način svojevrstan pečat, prepoznatljiv, poseban i izrazit, u tolikoj mjeri da dođemo do toga da Lantimosa možete samo voljeti ili mrziti. Nema trećeg. Ali, ako je ikada postojao film koji će vas ovom reditelju približiti, ukoliko mu već niste dovoljno blizu kao ja, onda je to “Miljenica” – film pogodnog naslova, koji možda govori sve.

Ocjena: 5/5

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA