Boro Kapetanović za SC: Naše mane su naši najbolji učitelji

772
Boro Kapetanović

Čovjek mora imati i sreće i pameti pa da, kao ja, naprimjer, doživi šezdeset i šestu godinu. U tim godinama više ništa nije ružičasto i čovjek, kad bi mogao, ne bi mijenjao ni čarape. Život ti postane navika, a kod čovjeka je, na kraju, sve navika. Pa čak i seks.

Ovako veli pjesnik Boro Kapetanović na početku razgovora za portal SrpskaCafe, koji ima dva povoda – nedavno je objavljena Kapetanovićeva nova knjiga poezije „Pesme sa peronske karte“, a još „nedavnije“ je počela da teče i njegova 45 godina pjesničkog rada i rata.

o Nikada niste pili. Samo kafa i cigare. Zašto?

– Zato što sam vrlo mlad spoznao da alkohol ne doprinosi „genijalnosti“, a sve što ne doprinosi genijalnosti odjebao sam zarana. Opa!

o Šta je ljepše: čitati ili pisati?

– Nema zbora, pisati je lijepo, ali niko ti ne garantuje da zbilja znaš pisati. Pisao sam, ali ni danas ne znam da li sam znao. A što se čitanja tiče, tu je bata tata-mata. Zato mi je čitati ljepše, a bez pisanja ne mogu. Hebeno.

o Živite kao profesionalni pisac. Šta to ovdje i sada znači?

– Ako izuzmemo mene, kojem to i dalje jedinom nešto znači, ovdje i sada to više nikom ne znači ništa. Međutim, zbog toga me zaboli jedna strašna stvar. Jer, ko ono reče, naše mane su naši najbolji učitelji.

o Kako pamtite Đuru Damjanovića, Branka Čučka i Radoslava Samardžiju?

– Borhes, čovjek koji je napisao preko dvadeset tomova, jedne prilike je rekao da nikada u životu nije napisao ni jedno pismo. „To je bilo suviše teško za mene“- rekao je. Vjerujte, i za mene bi bilo izuzetno teško u svega nekoliko rečenica pričati o tim ljudima, koji su, što se mene tiče, zaslužili svaki najmanje po tom.

o Ko je najveći heroj koga ste upoznali i zašto?

– Da sam čovjek gomile, onako gluv i slijep, vrlo bih vam lako odgovorio na ovo pitanje. Ili da bar pripadam onim piscima koji uvijek lažu i u intervjuima i u djelu. Ovako sam se baš zamislio, jer mi je heroj i ona zlosrećna žaba u močvari, i onaj komarac i ona pčelica, ali i onaj što u Pirotu sinčiću osjećajno kaže : „Sine, ako budeš odličan na kraju godine, tata će te voditi da gledaš kako djeca jedu sladoled.“

o Vašu „Sanu River“ je uglazbio Baja Mali Knindža. On je dobio hit, a vi?

– Baja hit, ja kit i – kvit!

o Bili ste u ratu. U rovu. Sada dvadeset godina kasnije – za šta ste ratovali?

– U „Lirici rata“ imam jednu pjesmicu s naslovom „Tada“. Bolju priliku da je kažem, od ovog vašeg pitanja, još nisam ugrabio: Tada ti je bilo jasno/Tad si znao/A sad pitaš svaku šugu/ Zašto sam ja ratovao//Zašto care?/Zar za pare?/Za ordene?/Il još niže/Za besplatnu kilu riže//Paket germe litru ulja/Plus karanfili u martu/Za potvrdu o učešću/ I besplatnu voznu kartu//Nisi care al ne kopčaš/Da nosimo što nam skroje/Da bez rata/ Da bez rata/Da bez rata/Ni ratnici ne postoje//.“ To je to!

o Može li se dobro pisati o ratu bez ratnog iskustva?

– Ako si vidio nebo u vodi, onda si vidio i ribu na drvetu. Je li tako? Ali, za velike pisce nema malih tema. Malim piscima sve je veliko. Ali, bez obzira na to, uvijek me je čudilo kako im je rat toliko inspirativna tema? Kako misle da se mogu snaći u toj, što bi rekao Čule, „opštoj jebačini“? Bijedu i golotinju njihovog duha teško da može prikriti i najsnažnije ratno iskustvo.

o Ako biste trebali da preporučite deset knjiga, a da to nisu klasici koji su svima poznati, koje bi to knjige bile?

– Evo, s radošću, ne deset, nego petnaest, sedam tuđih, sedam naših i jedna za ponijeti. Dakle, Čingiz Ajtmatov Priče stepa i planina, Huan Rulfo Pedro Paramo, Fernando Pesoa Knjiga nespokoja, Luis Sepelvuda Starac koji je čitao ljubavne romane, Huan Ramon Himenes Sivac i ja, Aleksandar Bariko Svila, Šandor Marai Sveće gore do kraja. Naši: Branko Letić Šljiva sa nož sjenkom, Žika Lazić Tuđa žena, Milisav Savić Bugarska baraka, Slavko Stamenić Smešenije, Mirko Rakočević Bedem, Đuro Damjanović Magla u rukama i silni Branislav Petrović Ne ubiti pticu drozda. Poslije svega zamezite (se) Rodoljubivim pjesmama Dragoljuba Filipovića, SKZ izdanje iz 1938. godine.

o Koju pjesmu ili stih biste voljeli da ste napisali?

– Da mi život nije oduzeo toliko vremena, o, Bože, kako bih bio srećan da sam napisao pjesmu Priča, Grka Tasosa Livaditisa: Moja majka je umrla,/moja voljena je otišla,/drugovi su me izdali,/ godine prošle./Sad mogu da spavam na miru./Sve se desilo./

o Na vašim književnim večerima ne govore kritičari. Zašto?

– Uzmimo da su kritičari oni koji presuđuju, a pisci oni koji odgađaju presudu. Bojim se da bih veoma teško podnio presudu po kojoj me proglašavaju za genija, a u posljednjih pola stoljeća sve su i svakog proglasili genijalnim. Toliko genijalnih pjesnika, a pjesme ni za lijeka.

o Da li biste današnji Mađir mijenjali za nekadašnji Sanski Most?

– Ni Mađir, ni od Mađira do Novog Zelanda, ništa ne bih mijenjao za nekadašnji Sanski Most. Ali, ni nekadašnjeg Sanskog Mosta, ni nekadašnjeg Bore Kapetanovića više nema, bejbi. Nikad više, bejbi.

o Kako se živjelo u ovih šezdeset i kusur ljeta?

– Sad ja mogu da se kurčim i kažem vam da nije, a jeste, u životu mome, nekako uvijek bilo – guraj, kume. Kao da sam, da izviniš, cijeli život prebirao ljeljke, znate već onu: Tri sam noći prebirala ljeljke/ čekajući poruku od Željke.

o Koga biste mogli čitati svaki dan?

– Branka Ćopića i dan i noć.

Goran Dakić

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA