Nebojša Ristić: Greta Van Fleet – Klonovi napadaju

489
Greta Van Fleet

Kad sam prvi put čuo za Greta Van Fleet, osim što mi je trebalo kratko da shvatim da nije u pitanju neka diva već bend, bila je skraćena psovka.

GVF, WTF? U tom istom naletu sam saznao da su u pitanju momci iz neke američke pripizdine, izvinjavam se na mom lošem norveškom, u kojoj živi 5000 duša. Dakle, nešto kao naša Nova Topola, iz koje je doduše poteklo nekoliko dobrih bendova, ništa slabijih od ovih, samo neuporedivo manje slavnih. Da, ovi jesu slavni i tu i leži najveća misterija (redakcija se ograđuje i smatra da je ovo prilično dobar bend, prim. ur).

Ovo tupavo ime su posudili od suseljanke koja se slično zvala (Gretna) i makar ne živim u iluzijama da je ime benda najvažnija stvar ipak moram da priznam da ovoliku neinventivnost nisam očekivao. OK, neko će reći pa ni njihovi najveći uzori Led Zeppelin nisu imali baš neko smisleno ime, kao što i nisu, ali bez obzira ko je pomenuta dama i šta im je značila, malo je previše. E, sad ta poređenja sa Led Zeppelin. Teško se ne složiti s njima kad kažu da je bolje da ih porede za Zepp nego sa Wham!, ali mnogo je veći problem što ta poređenja ne stoje ni na jednom nivou.

Led Zeppelin su osnovala dva iskusna studijska vuka kojima su se priključili beskrajno talentovani bubnjar i pjevač. Tako da je već na prvom albumu bilo jasno da se radi o velikoj stvari. Za razliku od toga prvi, upravo objavljeni album GVF “Anthem of the Peaceful Army” niti ima tako velike pjesme kao što su “Dazed & Confused” ili onu moćnu obradu “Babe I'm Gonna Leave You” nego ne možete da zapamtite nijednu.

Porediti po pojedinačnim pozicijama to je opet čista katastrofa. Nekako svi recenzenti ističu pjevača Josha Kiszku kao pandan Robertu Plantu, što je naprosto smješno. To što se Percy navodno pohvalno izrazio o GVF vidim samo kao gest starog prepredenjaka koji je znao da popularnost nekog benda koji frapantno liči na njegov može samo da donese podebljanje bankovnih računa njega i ostalih drugara. Josh naprosto mekeće, i toliko me podsjeća na davnašnji metal bend Riot koji znam samo preko jedne, odlične pjesme “Road Racin’ “, s tim što je to pasovalo u taj zvuk. Da je sudbina kurva o tome su napisani čitavi traktati, ali me sve stegne kad pomislim da jedan Boris Kosović, pjevač takvih moći koje su uključivale i perfektno razumijevanje Planta (ne samo njega) i njegov Gruhak nisu nikud dospjeli. Osim na nebo i u naša sjećanja.

Drugi Kiszka, Jake, gitarista, kad bi se u teškom delirium tremensu zavitlavali i pokušali da ga uporedite sa, Jimmyjem, jednim od najvećih gitarista ikad, čak ni tako ne bi mogao da zapne. Jedino opravdanje mogu da nađem za bubnjara. Ne samo on, nego niko ne može da zvuči kao John Bonham, to ne biva.

Treba reći i to da ovakav uspjeh GVF šalje znak upozorenja da je reciklaža koja odavno dominira rokenrolom poprimila dodatne oblike. Jer nije najveće zlo što neko beskrajno obožava nekog drugog muzičara ili bend. Imamo čitavu seriju tribute bendova koji bukvalno preslikavaju svoje idole, zvučno i vizuelno. Ali i oni su na određeni način simpatičniji od ove papazjanije koja jeste površinski Zepp, ali ima tu udrobljenog još puno toga.

Greta Van Fleet

Gledao sam prije ne znam koliko godina neki porodični bend iz zapadne Hercegovine, čiji je ćaća zaluđen ZZ Topom nalijepio bradu ne samo sebi nego i sinu i kćerci pa tako zajedno praše najbolje što znaju, a ne znaju bogzna kako, “Tush” i ostalo. To vam izvuče osmijeh na lice dok se kod ovih, valjda zbog visokih, a iznevjerenih, očekivanja, može pojaviti jedino kiseo osmijeh.

Sve sate koje sam protratio na preslušavanje “Anthem of the Peaceful Army” smatram čistim gubitkom i zato odoh da isperem uši izvanrednim novim albumom Paula Wellera “True Meanings”. Stari Paul se ratosiljao eksperimentisanja i snimio skoro pa akustični album, Pjesme bolje nego ikad, uživanje zagarantovano, Grete nigdje na vidiku. Život ipak umije da bude lijep, after all.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

2 KOMENTARA

  1. Neopravdano stroga kritika. Bend je solidan, ako ne i odličan. Ta sličnost sa “Led Zeppelin”-om koju, stekla sam utisak, više forsiraju drugi nego sami članovi, očigledno im više šteti nego koristi. Ali, uzmemo li u obzir da je današnja muzička, pa i rock scena, danas u 95 % slučajeva svedena na reciklažu, predznake “novi…” (ime legende po želji), ne vidim svrhu iščuđavanju zbog toga. Sa tako nedostižnim kriterijumima i predubeđenjima, najbolje je odmah zabataliti slušanje bilo čega. E, sad, ako “Gretu” posmatramo (i slušamo!), ne kao “kopiju Zeppelina”, nego samostalnu tvorevinu, utisak je sasvim drugačiji, zar ne?:)
    “Hit 202” ih dosta promoviše ove godine (neko zlonamerniji bi rekao “forsira”), pa sam se možda i navikla, ali meni su sasvim OK. Ne verujem da će ikada biti približno veliki ili voljeni kao neprikosnoveni uzori, ali, kao što reče Ivan, u žanru nam ionako manjka dobrih izvođača.
    Pozdrav!:)

  2. Potpuno nepotrebna pljuvačina, naročito u momentu kada na svijetu ponestaje r'n'r bendova. Momci znaju svirati i to dobro. Muzički kritičari prečesto u tekstove unose vlastite komplekse, zna se – ko nije uspio kao umjetnik, postao je kritičar.

Comments are closed.