Marko Bačanović: Pjesnički svemir u suštini je paralelni svijet

403

Pjesnik Marko Bačanović govori o svom poetskom prvencu, zbirci “Dreka pamtivijeka”, koja se našla u užem izboru za nagradu “Aleksa Šantić”.

o Vaš poetski prvenac “Dreka pamtivijeka” našao se u finalu izbora za Književnu nagradu “Aleksa Šantić”. Zbirka je predstavljena kao višegodišnja potraga za vlastitim poetskim svemirom. Šta čini taj svemir?

– Svako živo misaono i osjećajno biće sadržava u sebi širinu najmanje jednog cijelog svemira. Obično je jedino pitanje koliko daleko biva slobodno da se usudi otići. Pjesnički svemir bi u tom smislu predstavljao stvaralačko jedinstvo sreće – onu predivnu mirnoću kojom ruka, oslobođena misli o prozaičnoj namjeni tijela kojem pripada, sama ispisuje stihove koje narednog jutra, kada se probudimo čvrsto na zemlji, ni sami ne prepoznajemo kao iz nas istekle. Pjesnički svemir u suštini je paralelni svijet, pust i rascvao, gdje stvaralac sebe osuđuje na vječitu pokoru i vječitu dražest istovremeno.

Potrebno je samo ostati svjestan da je i jedno i drugo nasušno i svrsishodno za ono od čega nam je sačinjena suštost. I onda se svom dušom razlije taj veliki i na sve imun stvaralački mir. “Dreka pamtivijeka” je neka vrsta palimpsesta na kojem je na osnovu iskustava sjedinjavanja sa poetskim svemirom na kraju ostao ispisan jedinstven tekst, a nadam se da će i čitalac na njemu pronaći dio jedinstva vlastitog sentimenta. Nadam se da će se i izdavač potruditi da zbirka što skorije bude na pravi način promovisana.

o Interesantno je da pišete sonete, zašto ste se okrenuli čvrstoj poetskoj formi u vrijeme kada prevladava slobodan stih?

– Mislim da sam sa sonetom, kao savršenim vanjskim krojem za unutrašnjost svoje misli, uspio da “progutam” mnogo toga. Čitamo li npr. Shakespeareove ili Pessoine sonete, impozantno je kako su to čitavi kompleksni romani zbijeni u svega četrnaest stihova, koliko jedna pjesma sadrži. Pokušavajući djelimično da se približim toj vrsti majstorstva igre sabijanja ogromnoga u maleno, nekako sam i pronašao sebi odgovarajući kroj. Da sam ga birao, i nisam. Prije bih rekao da je on izabrao, izmjerio i ispisao mene.

Pored toga, smatram da se poezija u posljednjih nekoliko dekada i previše oslobodila, ako tako mogu reći. Do te mjere da svako ko svijet posmatra sa najmanjom dozom avangarde i začuda, počinje sebe nazivati pjesnikom misliocem. Mislim da je jedina mogućnost da poezija ostane poezija, zapravo povratak klasičnim formama stvaranja, usudio bih se reći i djelimična arhaizacija pjesničkog jezika koji je takođe postao isuviše otvoren za sve i za svašta. U redu je sve to, ako je prisutan talenat koji će da “opjesniči” prozaično, ali takav se baš i ne rađa često.

o U Vaš poetski svemir utkali su se i Istok i Zapad: BiH, Poljska, Rusija, Njemačka. Kako, s obzirom na to iskustvo života u nekoliko zemalja, vidite mjesto poezije u današnjem društvu?

– Svaki vremeprostor u kojem čovjeka okolnosti pronađu neminovno sakroji čovjeku puteve sudbine, a pjesniku puteve poetike. A kada se čovjek predugo udalji od zavičaja, nakon nekog vremena neminovno počinje osjećati rastrganost između svog reda i sigurnosti koji se na Zapadu nude, i nama, ljudima sa ovog podneblja, nasušno potrebne doze nereda i spontanosti, koja zapravo za mene i predstavlja kolorit naših slavenskih naroda – ono što nas i čini tako divno nesavršenima i živima. Zapad je prevelik pojam da bih ga kao pojedinac mogao obujmiti nekakvom preciznom kritikom društva. Mogu samo da saopštim utisak sopstvene duše, a to bi onda bilo poptuno njezino odsustvo. To je taj paradoks pretjeranog reda, čije “savršenstvo” neizbježno donosi sa sobom i neaktivnost i siromaštvo duha, jer naš duh i jeste neka vrsta uređenog doživljavanja neuređenog. Pitanje je šta da se radi onda kada u svoj toj preuređenosti koju nam donosi Zapad, duh kao takav prestaje da bude potreban. Rekao bih da je tako i sa poezijom, koja i nije ništa drugo nego derivat duše.

o Građanin ili zvijer?

– Zato i jesam mišljenja da bi se ona trebala što više zatvarati osiromašenim zapadnim utjecajima, a otvarati prema širini duše koju Istok i dalje pogdjegdje nudi u izobilju. Ali to je ta vaga na kojoj provedemo često i čitave živote dumajući da li nam je bitnije biti obezbijeđeni građanin ili slobodna zvijer u divljini. Rekao bih da valja iskusiti i jedno i drugo da bismo bili u mogućnosti ili pronaći sredinu ili odabrati ovo drugo, jednom kada shvatimo da se zapravo iz sve te surovosti i potonuća u nju najprije može i roditi bogatstvo, čistota i uzvišenost duha.

o Koliko putovanja, odnosno geografska promjena prostora, utiču na stil?

– Rekao bih da je putovanje i povremena promjena staništa u svakom smislu sposobna oplemeniti čovjeka opterećenog šizoidnom svakodnevnicom utrke za preživljavanjem na društvenoj poziciji koju sebi već odredi kao pripadajuću. Prirodno je da će to uticati i na način percepcije, doživljavanja, samim tim i stvaranja. Kada nam se pred očima otvori cijeli jedan prozračni okean ili nedogled neba posmatran sa vrhova planina, nekako postajemo svjesniji čudolikosti čitavog našeg ovozemaljskog prisustva i misije koja nam je u okviru istoga data. Time i stil postaje širi, plemenitiji, uzvišeniji. Zatvorimo li se među doline i kotline, riječ preuzima misao i inteligencija, majstorstvo talenta i filigranska igra na malim prostorima naših svijesti. Najgore su ravnice. U njima je sve otvoreno, ali nigdje smisla, nigdje zraka. Barem ja na taj način to doživljavam.

o Kada govorimo o stilu, koji pjesnici su oblikovali Vaš, odnosno koji su na njega uticali?

– Kao mlađi sam pomalo i nasilno nastojao lišavati sebe bilo kakvih uzora, misleći da je to pravi način da izgradim sopstveni originalan stil. Ali čovjek u svojoj nedozreloj grešnosti i sujeti jednom zatekne sam sebe u takmičenju čiji je stil originalniji, ko je na efektniji način rekao jedno te isto i kome će pripasti seoske lovorike. Ko se na vrijeme iz toga uspije iskoprcati i počne stvarati isključivo u onom divnom sajedinjenju sa vlastitom dušom, mislim da će i stil zapravo sam izabrati njega. A kada se zatvorite sujeti i takmičarenju, onda u vaše luke uplovljavaju i ona uzvišena majstorstva nekoga ko je to radio prije vas i puno bolje od vas. Tada i uzor postaje dobrodošao. I tada i originalnost ne mora biti preduslov za dobru poeziju. Pitanje koliko kao jedan od miliona pjesnika, koji na sličan sveljudski način doživljavaju okolnosti i od istih nastoje pobjeći u mir svojih mikrokozama, i možete biti originalni. U većini slučajeva, možda samo mislite da jeste. Ako moram nešto izdvojiti, bili bi to možda Shakespeareov fatalizam osjećajnosti, Pessoina mistika samoanalitičnosti, Kostićeva suptilnost, Njegošev heroizam, Kulenovićevo jezičko rudarstvo i mnogo toga drugog.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA