Vuk Bačanović: Koga renda Kačavenda?

2860
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, novinar i urednik. Nakon što je izrazio, za sarajevsku javnost, nepodobno mišljenje, živi i radi na relaciji Mostar-Beograd.

O Vasiliju Kačavendi je, odavno, sve napisano. Porno film domaće produkcije kojim ga je vlastiti makro ucjenjivao, a u kojem nastupa sa, tada maloljetnim, mladićem odavno je na YouTube-u, kao i još strašniji film u kojem 1995. pohvaljuje čišćenje zemlje “od polumjeseca i križa”.

Isto su tako, u elektronskoj i štampanoj formi, jednako dostupni svi drugi zastrašujući dokazi o mračnoj eri vladavine i ogromnog uticaja ovog čovjeka u dijelu srpske crkve. Ne moramo, dakle, ponavljati o kome se radi, jer će bistar čitalac shvatiti da u starijoj i novijoj srpskoj istoriji nismo imali posla sa hibridom Aleksandra Bordžije i Alojzija Stepinca tog kalibra kao za 30 godina Kačavendinog episkopovanja.

Za svoje zasluge umirovljeni, episkop Kačavenda se, kao da se ništa nije dogodilo, prošetao ulicama Banjaluke. Hodao je na čelu litije, a povodom osveštanja kamena temeljca za srpsko-ruski hram. Iako se javnost našla šokirana prizorom u kojem Kačavenda trijumfalno defiluje pred cjelokupnim političkim vodstvom Republike Srpske, treba naglasiti da ovo nije njegovo prvo (a, očigledno, ni zadnje) pojavljivanje na crkvenim svetkovinama od izbijanja skandala zbog kojeg je penzionisan. Što bi se reklo, nikakvo čudo da je slijed događaja doveo upravo toga da se nađe na pomenutim koordinatama. Jer kada ni crkvene ni svjetovne vlasti ne sankcionišu ono što se treba i mora sankcionisati, onda, bez poteškoća dolazimo do toga da se takva osoba manifestuje kao predvodnik parade kompletne naše stvarnosti. Hodajući dokaz da je sa dobrim vezama i zaleđem, a onda i ravnodušnošću, sve dopušteno i sve moguće.

Vasilije Kačavenda u Banjaluci

Ali hej, “tješimo” se da u svemu nismo usamljeni. Rimokatoličku crkvu još uvijek potresa afera “kardinal Theodore E. McCarrik”. Radi se o nadbiskupu Washingtona, koji je decenijama, uz očigledno znanje Vatikana, seksualno zlostavljao maloljetnike i – još gore – za sveštenike rukopolagao slične sebi, gradeći cjelokupnu mrežu uticaja, a na osnovu sklonosti vlastitoj devijaciji. No u zapadnoj crkvi su, barem počeli duvati takvi vjetrovi da je McCarrik, pritiskom javnosti, ali i samoga pape Franje, bio prisiljen odreći se kardinalskog čina i povući se u samostan, kako bi do kraja života “u molitvi” razmišljao o posljedicama svojih postupaka. Dakako da McCarrik, koji se takođe slikao sa političarima i uživao ogroman politički uticaj, pogotovo u pogledu relacija administracije SAD i Vatikana, nije jedini “od svog posla”. Ali je, svjedno, učinjen primjerom, uz daleko veći broj onih koji to nikada nisu bili, niti će biti.

Upletenost Crkve u politiku još od četvrtog vijeka zadaje ogromne muke i glavobolje istinskim vjernicima. Jer sinteza crkve sa državom, zapravo, predstavlja kopiranje njene birokratije. A svi smo se u životu susretali s birokratijom i znamo kako je spora. Što zbog ljenosti službenika, što zbog stranačko-rođačkih veza, što zbog nepotizma i klijentilizma, što zbog sveopšteg nedostatka empatije za bilo koga izvan struktura moći. Ukratko, stav “dođi juče”, kad nešto zaškripi, pa makar se radilo o zlostavljanju nečijeg djeteta i uništavanju života osobe u koju će izrasti, nije ništa zaprepašćujuće. Pogotovo kada zlostavljač raspolaže obiljem novca, te je u stanju adekvatno začepiti gubicu kome treba, bilo parom, bilo plaćenom batinom.

I upravo je to slučaj sa njegovim umirovljenim preosveštenstvom, episkopom Kačavendom. Kada vam određena institucija, odnosno institucije daju toliku moć da radite šta hoćete i još vas opskrbi oreolom koji je sramotno dovoditi u pitanje, onda se takve moći teško odriče. A teško će vas se odreći i institucija. Jer, kako smoći snage i priznati da je takvu moć nekome dala? Džaba tu svaka jasna logika po kojoj bi iskreno pokajanje bilo daleko produktivnije od izigravanja bezgrešnosti. Jer gdje prestaje logika, počinje birokratija i akumulacija moći.

Daleke 2013. potpisnik ovih redova, mladi i entuzijastični novinar je u svojim rukama držao dokazni materijal protiv Kačavende. Tačnije dva CD-a sa kućnim radinostima nestašnog episkopa. Sjećanje me dobro sjeća kako sam uživao u Bijeljini okupanoj suncem, osjećajući neopisivu toplotu i smirenost. To je to, mislio sam, protiv ovakvog dokaza se ne može. Stanje u Crkvi će se popraviti. I evo, pet godina kasnije se ispostavilo koliko sam naivan, mlad i nadobudan bio. Međutim i dalje ne posustajem. Jer su razočarenja hrana za malodušne. Borba protiv koncentracije nekontrolisane moći je stvar čistoće savjesti pred Bogom, za one koji vjeruju i pred zajednicom za one koji vjernici nisu. Što mu, u nekoj dubokoj mistici, dođe isto. Koga dakle renda Kačavenda? Tebe, mene, našu djecu, crkvu, državne institucije, ono što nam je, zbog takvih poput njega, preostalo od ugleda. Ne dopustimo mu da nam to radi.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA