Nakon prvog skandi noar talasa koji se prema svijetu uputio prvo iz Danske, a zatim i iz Švedske i kasnije Islanda, u oktobru 2014. pokrenuo se i iz Norveške. Od tog trenutka, nivo televizijske produkcije u ovoj zemlji samo je u porastu.

Serija „Očevidac“ (Øyevitne), koja je među prvima napravila taj važni korak je nedugo poslije, kako to obično biva, pod istim nazivom adaptirana i prilagođena za američku publiku. Sa druge strane, kako to takođe obično biva, ja se držim originala koji vam ove srijede želim preporučiti.

Nastala u produkciji norveške kuće NRK i pod rediteljskom palicom Jarla Mesela Larsena (Jarl Emsell Larsen), serija se vrti oko obračuna između lokalne bajkerske bande (čiji je jedan član doušnik policiji) i taoca kojeg su, tada iz nepoznatih razloga, te kobne noći planirali likvidirati. U neočekivanom obrtu, nepoznati talac preuzima kontrolu nad sopstvenom sudbinom i u nekoliko kratkih poteza dolazi do željene slobode, ostavljajući iza sebe trag leševa. Ovom „incidentu“, što je, između ostalog, i sam zaplet, svjedoče dva petnaestogodišnja tinejdžera, Filipa (Alex Boyum) i Heninga (Odin Waage), koji su, u želji da u intimi nešto detaljnije istraže svoje prijateljstvo i osjećanja, sve to posmatrali iz neposredne blizine i udobnosti radnog prostora Heningovog oca, u kontejneru na gradilištu u kamenolomu gdje se kompletna ova drama i odigrala. Iako su oba dječaka navikla da osjećanja i lične porive čuvaju u tajnosti, jer nijedno društvo koje pati od sindroma malog grada, pa ni ono norveško, nije sklono praštanju, težina incidenta kojem su prisustvovali tu je da testira ne samo njihov odnos nego i moralnost, pa na kraju krajeva i karakter. U tom smislu, „Očevidac“ je, u neku ruku, coming-of-age priča, priča o odrastanju koja prati građenje jednog odnosa, ali i identiteta koji stasavaju kroz emocionalnu zrelost i iskustvo u koje su, bez izbora i dopuštenja, gurnuti. Ovakva vrsta konflikta, koja nije toliko česta ili uobičajena u serijama ovog tipa, pomogla je u građenju određenog ritma i niza obrta koji će, kako sezona bude odmicala, biti sve češći.

Pitanja poput ličnog uloga i investiranja u napore da se lični status kvo prikrije, odnosno dilema na temu da li biste izabrali sopstvenu privatnost na uštrb života nekih drugih, vama možda čak i nepoznatih ljudi, su pitanja koja se nalaze u samoj srži scenarija Jarla Mesela Larsena i koja ovaj umjetnik s pravom postavlja. I to od prvih minuta scenarija, od trenutka kada Filip i Hening odluče da ignorišu stravično ubistvo koje im se desilo pred očima kako bi zaštitili svoje privatne živote, svoju seksualnu opredijeljenost i kako bi izbjegli osudu Heningovog oca, homofoba sa velikim planovima za sina jedinca. U teškoj i mučnoj tišini, dok se tijela mrtvih slažu jedno za drugim na gomilu, ovakva odluka, utemeljena u realnosti, jer odslikava stvarno stanje stvari, u svijetu gdje se ljubav i odnos između istog pola, rodna ravnopravnost i transrodnost još uvijek posmatraju i doživljavaju kao tabu teme (Norveška je u tom smislu, za razliku od nas, ipak dosta naprednija, ali svejedno), podrazumijeva određenu vrstu hrabrosti, ali i neopisivog straha, ne toliko od gubitka sopstvenog života koliko od stigme i prokazanosti.

„Ko je ubio Nanu Birk Larsen?“, kao i „Ko je ubio Loru Palmer?“ bila su ključna pitanja hit krimi serija, danskog „Ubistva“ (Forbrydelsen) i američkog „Tvin Piksa“ (Twin Peaks). U „Očevicu“, gdje je publika kroz Filipa i Heninga saznala tačno šta se i kako desilo, pitanje, međutim, više nije „ko?“, nego radije „zašto?“. Iako se ovdje ne radi o nekoj novoj, niti pretjerano inovativnoj taktici, a govorimo o selektivnoj diseminaciji i usmjeravanju informacija na takav način da publika i određeni likovi unutar ove priče imaju privilegiju da znaju više od drugih, „Očevidac“ vješto uspostavlja i održava napetost i postignutu dinamiku, vodeći nas lagano do nekih novih likova i kompleksnijih odnosa.

Jedan od njih prikazan je i u liku Helen Sikelend koju igra Anekke von der Lippe, prva norveška glumica koja je kući ponijela međunarodnu nagradu Emi 2015. godine i tako popularnu kulturu svoje zemlje upisala u istoriju. Helen je, u pomalo očekivanom zapletu, Filipov staratelj, ali i lokalni šerif, te nekadašnja zvijezda policijskog istraživačkom miljea u Oslu, sa reputacijom. Ta reputacija inteligentne, nemilosrdne i posvećene inspektorke sa gotovo stopostotnim učinkom u rješavanju  slučajeva upravo je jedan od faktora koji je doprinio jačanju njenog ega koji je većim dijelom serije služio kao osnovni i presudni kamen spoticanja. On je odredio njen odnos prema svemu, uključujući i Filipa, tako dodatno komplikujući ionako zamršenu priču.

„Očevidac“ nije najkvalitetnija serija koju ćete pogledati, ne razvija svoje likove posebno vješto, nije ni najzabavnija, ali jeste dovoljno intrigantna kako bi vas, tokom šest epizoda i isto toliko sati, koliko traje, zadržala pred malim ekranima u slučaju da nemate raditi ništa pametnije.

Ocjena: 3.5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA