“Oštri predmeti” (eng. Sharp Objects) je jedna od najnovijih serija u produkciji američke kuće HBO koja je svoju premijeru, ali i finale, doživjela ovog ljeta.

Nastala na osnovu tekstualnog predloška Džilijan Flin (Gillian Flynn), književnice poznate po djelu “Iščezla” (eng. Gone Girl), u pitanju je serija koju je za male ekrane prilagodila Marti Nokson (Marti Noxon), žena koja je svojevremeno mijenjala lice američke popularne televizije. Iako i “Oštri predmeti” ulaze u ovu kategoriju, činjenica da je riječ o seriji nastaloj pod palicom Žan-Marka Valea (Jean-Marc Vallee), reditelja koji nam je na ekrane, između ostalog, donio i visoko hvaljene “Velike male laži” (eng. Big Little Lies), govori nam da se ovdje radi i o nešto kvalitetnijoj televiziji. Kvalitetnoj, a ipak popularnoj (sa 2,5 miliona gledalaca po epizodi).

Vještina reditelja koji je, zajedno sa ostatkom svoje umjetničke i tehničke ekipe uspio dostići određeni kvalitet, što je danas tako rijedak slučaj u domenu popularne televizije, se ogleda i u odličnom izboru glumaca koje predvodi nevjerovatno talentovana Ejmi Adams (Amy Adams). Adams igra Kamil Priker, novinarku koja se vraća u svoj rodni grad Vind Gep kako bi istražila ubistvo En Neš i nestanak Natali Kin, dvije tinejdžerke i nekadašnje prijateljice Ame Krelin (Eliza Scanlen), njene mlađe sestre. Posebna zanimljivost u ovakvoj postavci, koja postane očigledna već u prvim minutima prve epizode, leži zapravo u motivu njenog šefa i prijatelja Frenka Kurija (Miguel Sandoval) da svoju “prosječnu” reporterku pošalje na ovako značajan zadatak.

Frenk se vrlo svjesno odlučuje na takav postupak jer ovaj zadatak – slanje Kamil u Vind Gep, rodni grad – podrazumijeva i neminovni susret sa majkom, te suočavanje sa sopstvenim demonima prošlosti što je čin koji Frenk vidi gotovo kao akt dobre volje, saosjećanja, jer je u pitanju zadatak koji će Kamil dovesti na korak do ozdravljenja i neophodnog rješavanja konstantnog osjećaja straha i nepodnošljivog srama. To je zaplet i suština cijele priče. I u tom smislu “Oštri predmeti” su više “What happened and why it did?” nego “Who done it ?” tip priče čiji je kraj, za razliku od kraja “Iščezle”, i više nego očekivan, što i nije toliki problem ako ćemo “Oštre predmete” posmatrati kao studiju lika.

Golicanje mašte, kroz priče o demonima prošlosti, o problematičnoj ženi koja se samopovređuje i svoju agoniju ubija hektolitrima alkohola (najčešće votke), iako kliše, ovdje zapravo ima određenu funkciju, jer, kako serija odmiče, shvatamo da je Kamilina pozadinska priča zapravo generator samog narativa i njegov osnovni pokretač. Sve je u njoj, u toj mračnoj, zamagljenoj prošlosti koju postepeno otkrivamo kroz slike, prizore i kadrove koji na momente izgledaju kao halucinacije i magnovenje, kao san u delirijumu. Prošlost, kao i njen osnovni izvor nestabilnosti i životne neravnoteže, u velikoj je mjeri određena uticajem kontroverzne majke Adore (Particia Clarkson), čiji je osnovni cilj zadržati stvari i odnose u određenoj vrsti indukovanog balansa unutar kojeg se čini da je sve lijepo i baš kako treba, iako je izobličenje na dohvat ruke. Nešto poput spota “Black Hole Sun”.

Kao i svaki gradić u Sjedinjenim Američkim Državama, a ko je bio u Americi zna tačno o čemu pričam, Vind Gep je prostor površne ljepote i lažnog morala, dvostrukih ličnosti i aršina, u kojem nakon otkrića tijela Natali Kin postaje znatno teže ostvariti balans koji Adora neumoljivo i bez skrupula sebično nastoji uspostaviti. Idealan za površinu ispod kojeg se zlo taloži i širi u sve pore društva. Jer niko u Vind Gepu nije bez grijeha. A posebno ne Adora. Njena težnja ka ljepoti i besprijekornosti, evidentna i u uređenju kuće u kojoj živi, izboru garderobe i šminke koju nosi ili romantizovanju građanskog rata i južnjačkih napora da se ozakoni ropstvo, ne iznenađuje, uzevši u obzir kontekst u kojem se u životu našla. Naime, Kamilina mlađa sestra, Adorina kćerka, umrla je mlada, pod vrlo sumnjivim okolnostima.

Ovaj tragični događaj, koji se nadvija i nad Adorom i nad Kamil kao tamna sjena, obilježio je živote obje ove žene, i majke i sestre, zbog čega je Ama prisiljena da živi pod staklenim zvonom, obučena kao lutka u raskošne haljine, i da se pretvara da je neko ko suštinski nije. Druga ličnost, ona koja načelno nije poslušna kćerka, koja ne nosi kosu uvijenu u loknice i koja se ne igra svojom kućom za lutke, gradeći pod od slonove kosti, juri po gradu na rošulama u kratkim šorcevima, pod uticajem raznih supstanci, nevezano za to da li se radi o alkoholu ili nekim sintetičkim narkoticima, kršeći uporno policijski čas.

Ta dihotomija u Ami prisutna je u svakoj pori “Oštrih predmeta”, u svakom njenom liku i gotovo svakoj datoj situaciji, jer, kako se na kraju ispostavlja, doslovno svi stanovnici Vind Gepa žive duple živote ogrezle u licemjerstvu, u laži, predrasudi, nezadovoljstvu sopstvenim životom, osuđeni da vječno zabadaju nos u tuđa posla i jednako vječno okreću glavu od onoga što bi ih se zapravo trebalo ticati. Uostalom, to je osnovna crta, osnovna karakteristika svakog malog grada, svake mahale i provincije i njenih sitnih ljudi.

Ocjena: 4.5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA