Iako vam možda “na prvu” njegovo ime nije poznato, sasvim je izvjesno da ste ga slušali nebrojeno puta. Preciznije, njegovu gitaru ili neki od brojnih instrumenata kojima barata.

Štaviše, neki idu toliko daleko da beogradskog muzičara Ivana Zoranovića Kizu smatraju najtraženijim gitaristom na srpskoj sceni. Iako ovo možda djeluje kao pretjerivanje, sa druge strane treba imati u vidu njegov muzički angažman i saradnju sa impozantnim brojem muzičara i bendova, a Đorđe Balašević, Nele Karajlić, grupa Galija ili Nikola Vranjković su samo neki od njih.

Foto: Sonja Abramović

Sve ovo bio je jedan od povoda da sa Kizom za SrpskaCafe porazgovaramo o aktuelnim angažmanima, odnosu sa kolegama i muzikom, ali i o njegovim počecima.

o Možeš li se prisjetiti šta se sve dešavalo u vrijeme od kada su ti roditelji kupili prvu gitaru 1987. godine i kako je uopšte pala ta odluka da ti muzika postane profesija?

– Period od 1987. do 1995. pamtim kao period fanatičnog vježbanja i posvećenosti, period svađa sa roditeljima zbog zanemarivanja obaveza, kupljenje uticaja i učenje gitarskih “caka” od svakog ko je naišao, odlaske kod Radomira Mihajlovića Točka u Božidarac na grupni kurs gitare, časove “jedan na jedan” kod Miše Milosavljevića, igranke u osnovnoj školi na kojima sam svirao sa svojim bendom Zarđale šerpe, pokušaje bavljenja autorskom muzikom u srednjoj školi u bendovima Talični Tom i Requiem… Ja sam, nekako, od trenutka kada sam prvi put osjetio energiju koju jedan rock bend isporučuje na publiku, osjećao da će mi muzika i bina biti životni poziv. S druge strane, nikada nisam bio tip osobe koji kopa i rukama i nogama, i lakta se da dođe do neke pozicije u svom životu. Tako se dogodilo i sa počecima profesionalnog bavljenja sviranjem.

o Kako je došlo do prvog takvog nastupa?

– Moj prvi “jedan na jedan” učitelj gitare, Miloš Milosavljević, pozvao me je da ga odmijenim u hard rock cover bendu Ben Hur, u trenutku kada sam se muzikom i sviranjem bavio dosta pasivno i kada sam upisao fakultet i razmišljao kako ću provesti ljeto. A kada te učitelj pozove, ne možeš ga odbiti. Poslije Ben Hura, pozivi su krenuli da se nižu… Tako sam dospio u bend Radijacija, koji je bio prva ozbiljnija profesionalna priča i u kome sam proveo period od 1995. do 2003. godine. Ponovo sam okupio tu ekipu nedavno, kada mi je iz tabora Neleta Karajlića stigao poziv za formiranje pratećeg benda.

o Iako si primarno gitarista, sviraš i klavijature, bas gitaru, sitar, buzuki, prema potrebi i zahtjevima posla. Koliko se dobro snalaziš sa ostalim instrumentima u poređenju sa gitarom?

– Svaki instrument je beskonačan niz mogućnosti i svaki instrument se izučava tokom čitavog života. Ja i dalje učim. Nisam siguran da mogu da poredim sebe kao gitaristu i sebe na ostalim instrumentima, jer sam u savladavanju i istraživanju gitare otišao daleko najdalje u odnosu na ostalo, ali čim se usuđujem da i sa ostalim instrumentima izađem na scenu, znači da se, u svojoj vizuri, snalazim prilično dobro i na njima.

Foto: Sonja Abramović
o Ono što je možda neobično ili u najmanju ruku neočekivano je to da si se školovao za violončelo. Još jedan muzičar koji mi pada na pamet u sličnom kontekstu je Vikler Skaj, koji je studirao violu. Šta misliš kako bi zvučalo kada biste ukrstili te instrumente? Možda zvuči kao luda ideja…

– Putevi su nam se povremeno ukrštali, više privatno, preko porodičnih veza, dok neke značajne muzičke saradnje, za sada, nije bilo. Veoma ga poštujem kao nevjerovatno kreativno biće, i mislim da će svoje najznačajnije radove tek stvoriti. Da li ćemo ukrstiti instrumente? Nikad se ne zna šta nosi dan, a šta noć. Bilo bi interesantno, svakako.

o Galija, Đorđe Balašević, Nele Karajlić, Nikola Vranjković… Svakako da oni međusobno nisu uporedivi, ali nam sigurno možeš reći kakve su razlike u senzibilitetu i pristupu muzici, barem iz nekog tvog “insajderskog” ugla.
o Šta misliš o odluci Đorđa Balaševića da nikada ne zasvira u Banjaluci?

– Nezgodno je i nepravedno iznositi svoje mišljenje o nečijem stavu, ukoliko je taj stav posljedica lične ili emocionalne povrede, koja je do njega dovela. I to je sve što sebi dajem za pravo da izjavim na tu temu.

– Svi oni nisu uporedivi ni muzički, ni senzibilitetom, ni u pristupu muzici, niti je bilo ko od njih u tom smislu sličan drugom. Balašević od svakog svog muzičara traži njegov lični identitet, davanje sopstvenog pečata svakoj pjesmi. Od njega sam puno puta čuo rečenicu: “Slobodno sviraj na svoj način”. I taj momenat slobode djeluje rasterećujuće na mene u saradnji sa njim. Druga krajnost je Nikola Vranjković. Naravno, ne u negativnom kontekstu. On tačno zna zašto neki ton, na nekom instrumentu, u nekoj njegovoj pjesmi, stoji baš na tom mjestu. I želi da ga čuje svaki put na tom mjestu. Galija i Dr Karajlić se nalaze između ove dvije krajnosti. Senzibilitetom i pristupom su bliži Balašu, nego Vranjkoviću, svi sa svojim posebnostima. Usklađivanje mog temperamenta i ličnog senzibiliteta sa svima njima je za mene izazov i igra, mada zna da bude i naporno, u zavisnosti od energije koju oni emituju ka meni, i energije koju ja emitujem ka njima u datom trenutku.

o Došao si do nivoa da pjevaš kao glavni vokal na Balaševićevim koncertima. Kakav je osjećaj kad ti neko čiji si fan bio dozvoli da ga “odmijeniš” na bini?

– Čast mi je ogromna. Pamtiću cijelog života trenutak kada mi se to prvi put dogodilo – u Osijeku, septembra 2014. godine na velikom koncert na Trgu Sv. Trojstva, na tvrđavi. U nekom poodmaklom trenutku koncerta, Balaš mi je prišao i pitao me: – Znaš li da pjevaš Vasu Ladačkog”? – Naravno – kažem ja. – E, okej. Priđi mi kod mikrofona, isprati me i kad se sklonim preuzmi pjevanje… Pritom, “Vasa” te noći nije ni bio na set-listi. Bio sam u šoku. Izgriješio sam uvod na gitari. Trema kao pred prvi izlazak na binu. I do kraja pjesme nisam bio najsvjesniji šta mi se dešava. To su neki momenti zbog kojih vrijedi živjeti.

o U bendu Nikole Vranjkovića sviraš klavijaturu i gitaru, a učestvovao si i u kreativnom radu sa njim koji se među pobrojanim imenima jedini smatra za nekakav, recimo, underground. Kako je u tom kontekstu sarađivati sa njim?

– Rad sa Nikolom različit je od svih mojih dosadašnjih iskustava tokom bavljenja muzikom. On je snažna autorska ličnost i ima vrlo jasne, do potpuno detaljno razrađene ideje o svakoj pjesmi koju stvara, tako da se moj kreativni doprinos odvija najprije na nivou sugestija. Konkretan primer koji mi sada pada na pamet je to što sam uspio da ga nagovorim da ubacimo sitar u pjesmu “Tajni život suterena”, u trenutku kada je on već gotovo prestao da se bavi njome, smatrajući da je zaokružena… Nas dvojica potičemo iz različitih svijetova i uglova sagledavanja mnogih stvari, ali smo tokom ovih pet godina saradnje uspjeli u tome da svako od nas shvata i prihvata onog drugog na optimalan način.

Foto: Sonja Abramović
o Stigao si da zasviraš i u jazz fusion bendu, iako si ti prevashodno rock gitarista.

– Da, radi se o bendu Gis Maj Es. Iznenadio sam se pozivom dragog prijatelja i kolege Slobe Dragovića da dođem na audiciju, ali sam prihvatio poziv, spremio materijal za audiciju i bio primljen. Saradnja je trajala šest mjeseci i njeni benefiti leže u činjenici da sam tih dana ponovo otkrio metronom, vježbanje gitare, bildovanje tehnike, ali sam takođe otkrio da fusion nije nešto u čemu se osjećam prirodno i što meni, uslovno rečeno, ide iz karaktera. Ostatak benda je to shvatio još bolje nego ja, pa su riješili da mi skrate muku (smijeh). Svakako, najveći benefit mog boravka u Gis Maj Esu je poziv basiste Baneta Markovića da se priključim pratećem bendu Đorđa Balaševića, sa kojim je on tada već svirao.

o Od svih žanrova u kojima se krećeš, u kojem se najviše osjećaš kao da si na svom terenu?

– Teško je reći. Volim da sviram i u svakom nastupu uživam, a svaka od tih priča me “radi” na različite načine. Sa Balašem, to je čista emocija i ostvaren san, sa Neletom je to energija rock benda koji ispaljuje duge rafale na publiku, koja mu vraća istom mjerom, sa Nikolom su to zvuk, ambijent i atmosfera koju te pjesme nose u sebi i sa sobom… Sa svima njima. To su njihove pjesme uz koje sam odrastao, koje dan-danas volim da slušam i zaista uživam dok ih sviram sa njima. Zaista je teško izdvojiti nešto od svega toga kao posebno, i kao moj teren… Mislim da su moj teren muzika i energija. Ako su dobri, onda sam na svom terenu, s kim god.

o Oni koji te poznaju kažu da bi bio odličan pisac, pa nam otkrij na šta to oni misle. Poezija, proza? O čemu se tu tačno radi?

– Poeziju sam pisao u osnovnoj školi. “Gutao” sam pjesme Miroslava Antića, pisao pjesme na tom tragu i osvajao nagrade na školskim i opštinskim takmičenjima. Proza je naišla kasnije, kroz literarne radove u srednjoj školi. Išao sam u XIII beogradsku gimnaziju, na društveno-jezički smjer, i u odjeljenju sa 39 savršenih ženskih pisaca trebalo je “držati glavu nad vodom”… Kada bi me pitali šta smatram svojim najjačim oružjem, nisam siguran da li bih mogao da se odlučim između interpretacije i pisane riječi. Bila bi mrtva trka.

o Jedna od tvojih želja je da napišeš i objaviš autobiografiju, jer je nesumnjivo da se kroz tvoj muzički rad nakupilo dovoljno interesantnog materijala. To je vjerovatno tema za sebe, ali koja poglavlja iz tvog muzičkog života bi zauzimala centralno mjesto u jednom takvom djelu?

– Plašim se da ću možda promašiti odgovor na to pitanje, ali… Motiv za pisanje autobiografije, u mom slučaju, leži u drugom grmu. Naravno da bi njome bio obuhvaćen i moj muzički i profesionalni život, ali, prosto, imam potrebu da stavim na papir sav taj nevjerovatni niz okolnosti koji me je doveo do onoga što sam danas. Da samog sebe podsjetim u šta sam se pretvarao u godinama odustajanja od sebe samog, a šta sam postao kada sam se ponovo otkrio. I da kroz stavljanje života na papir oprostim i sebi i drugima sve što u tom procesu uočim da treba oprostiti, a još uvek nije oprošteno.

o Pretpostavljam da si za sve godine u jednom periodu i sam napravio neke svoje pjesme. Gdje su one žanrovski smještene i da li se možemo nadati da ćemo ih čuti jednog dana?

– Interesantno je da me je taj kreativni muzički momenat, nekako, zaobišao sve ovo vrijeme. Nedavno sam gledao intervju sa Sergejem Trifunovićem u kojem je rekao da najviše žali što nema talenat za stvaranje pjesama, a nadaren je za interpretaciju. Možda je i mene zadesila slična sudbina. A sa druge strane, možda u meni čuči muzičko-poetsko djelo, koje tek čeka da bude napisano. Šta god da je, u miru sam sa sobom. Ni jednu mogućnost ne odbacujem.

Savo Drakulić

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA