“Dečak iz vode” bi danas slavio 60. rođendan (VIDEO)

441

Davne 1958. godine, na današnji dan, rođen je “dečak iz vode” koji će zauvijek promijeniti muzičku scenu ovih prostora i čovjek uz koga su mnoge generacije naučile da razmišljaju na drugačiji način. Ime Milana Mladenovića zlatnim slovima upisano je u anale muzike od Vardara pa do Triglava.

Bila je to priča o lijepim, pametnim i poletnim mladim ljudima. Šta može da pođe naopako? Šta može da ne bude lijepo? Međutim, osamdesete, vrijeme koje se danas sa sjetom spominje, nisu bile baš tako romantične kako iz današnje perspektive izgleda. Tačnije, nijedna decenija na Balkanu nije baš bila priča o spokoju i mirnom i lijepom životu. Na svojoj koži su to osjetili umjetnici “novog talasa”, a najupečatljivija je tragedija ekipe okupljene oko Milana Mladenovića i kultnog benda Ekatarina Velika.

Milan Mladenović pjevao je stihovima, glasom, gitarom. On je ustvari bio pjesnik. Njegovi stihovi su govorili u ime svih istomišljenika.

– Nikad ne znam u kom ću smjeru krenuti. Dozvoljavam da me emocije “povuku” za sobom i da me prosto “uguraju” u neke stvari o kojima ranije nisam razmišljao – govorio je Milan o svom stvaralaštvu.

Ljepotu u njemu ni jedna muka nije mogla da ubije. Naprotiv, tjeskoba i bol su mu samo “pomagali” da iz sebe izvuče još ljepša djela.

O njemu je ispričano na hiljade riječi i nijedna nije bila dovoljna da ga opiše. Te strašne muzičke jeseni, 5. novembra kada je zauvijek otišao, mnoge suze su potekle.

– Imam utisak da se samo okrenuo da se odmori… i znam… istog trenutka se negdje ponovo rodio – reka je tada Zoran Kostić Cane, frontmen Partibrejkersa.

O njemu su ispisane knjige, trgovi i ulice nose njegovo ime. Njegovi citati sažeti su u monografiji “Dečak iz vode”, iza koje stoji Flavio Rigonat. Tu stoji da je rođen u Zagrebu, a nakon šest godina porodica se seli u Sarajevo.

– Sarajevo je vjerovatno mračno uticalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali… I stalno sam se tukao sa starijima od sebe – prisjećao se.

Nakon nekoliko godina postao je “klinac sa naočalama”, a ispod ruke mu je uvijek bila tango-gitara. Prve akorde naučio je od Garija Garinče, a onda se preselio Beograd.

– Stalno sam svirao, pravio neke pjesmice. A onda, kada sam upozno Gagija (Dragomir Mihailović), nastalo je “Limunovo drvo” – govorio je i počeo da svaku notu ugrađuje u bogatu ex-Yu istoriju rokenrola.

Baš u aprilu 1980. godine u SKC-u, kao predgrupa Pankritima, prvi put se pojavio Šarlo Akrobata. Grupu su činili Milan, Gagi (gitara), Dušan Kojić Koja (bas) i Ivan Vdović – Vd (bubnjevi). Dvije godine kasnije Milan i Koja se razilaze. Koja stvara Disciplinu kičme, a Milan Katarinu II. U bend dolaze Bojan Pečar i rokenrol heroina Margita Magi Stefanović na klavijaturama.

– Magi je jako hrabra osoba koja je mnogo uticala na mene. Njen doprinos je ogroman. Ona je hrabro izgurala sve ove godine. Otišli su razni bubnjari, razni basiti su pukli, nisu mogli da izdrže više – govorio je Milan.

Ako pričamo o Milanu teško je da u jednom momentu ne skrenemo u patetiku. Te patetike i sam se najviše plašio. Plašio se banalnosti i neukusa u emocijama.

– Postoji dosta pjesama koje su baš do daske patetične i to bez stida. Takve su “Jesen” i “I've always love you”. Samo ih iskrena emocija vadi da ne postanu banalne. A možda i pored toga zvuče banalno. Jednostavno, na koncertima ili dok pišem, sav se zajapurim i tu nema spasa, ispadne patetično. Mislim da je dosta patetično i ovo vrijeme u kojem živimo. Vrlo je teško da ono što vidiš kažeš i preneseš ljudima, a da ne ispadneš banalan – riječi su iz jednog od intervjua iz 1985. godine.

Volio je naučnu fantastiku, a rado se vraćao SF romanu “Lijeva ruka tame” Ursule Levine.

– Naučna fantastika može da sagradi potpuno novi svijet, koji ne postoji, koji je vrlo daleko… I da nas izbaci iz kolotečine i otvori nove vidike u kojima možemo da uživamo baš zato što su neobični i što su daleko – opisao je Milan u jednoj jemisiji na RTS-u.

Dozvoljavao je da ga emocije povuku, pa je i sve pjesme doživio i proživio više puta.

– U njima nema baš nikakvog foliranja. One su, prije svega, odraz mojih emocija. Rokenrol je moj način života. Moje pjesme, to sam ja. Motive za njih nalazim u realnim živonim surovostima, a tek ponekad dozvolim imaginarnim snovima da prošetaju kroz neki stih. Ja ne mogu da pjevam o vanzemaljskoj ljubavi, ako me bukvalno guše i razdiru ovozemaljski jadi – pričao je.

Bio je veliki protivnik suludog rata devedesetih. U proljeće 1992. godine beogradski rok muzičari osnovali su “Rimtutituki” i snimaju pjesmu “Slušaj ‘vamo”, sa refrenom “Mir, brate, mir!”. U proljeće 1994. godine Milan u Brazilu snima posljednju ploču “Dah anđela”, koju opisuje kao neku vrstu psihodeličnog samba-roka, sa balkanskim uticajem.

Posljednji intervju, koji prevladava tugom zbog izgubljene mladosti, dao je 14. oktobra iste godine magazinu “Arkzin”.

– Iz ovoga grada otišlo je, koliko čujem, više od 300 000 mladih i pametnih ljudi, koji su se raselili svuda po svijetu. Oni su bili najkvalitetnije što je Beograd imao. S druge strane, postoje neki krugovi ljudi koji se drže, koji su napravli grad unutar grada, tako da još nismo definitivno propali. Uostalom, i cijela ploča “Neko nas posmatra” govori o tome kako preživjeti krizna vremena i kako se boriti protiv onih koji nas vuku u blato. Užasno je to što nam se dogodilo, bar je moja generacija bila kosmopolitska. Ne mogu da podnesem činjenicu da ovo stanje može još dugo da potraje, da ostanemo zauvijek čirevi na licu Evrope – kazao je tad.

Za kraj je dodao da mu ni u kom slučaju nije žao što je godine protraćio na tako neozbiljnoj stvari kao što je rokenrol jer poštenije i iskrenije nije mogao da ih potroši. Preminuo je hladnog 5. novembra 1994. godine od raka pankreasa.

Njegov vapaj i vrisak iz pjesme “Jadransko more” kao da i dalje odjekuje ovim prostorima. Za neke nove izgubljene generacije koje kao da se neprestano “štancuju” na nemirnom Balkanu i žude za srećom, ljubavi i normalnijim životom. “Ovde je hladno, ovde je zima, ovde je mrak…”

Tako je govorio Milan Mladenović

– Mladom čoveku nije dozovoljeno da radi, jer nema slobodnih mjesta. Zapravo, sva ta potencijalna mjesta popunjena su nekim starim, dosadnim, olinjalim tipovima, koji ništa ne preduzimaju da se izvučemo iz blata u koje smo zaglibili. Stojimo na rubu neke razjapljene provalije i čekamo da nas proguta. Šta na kraju biva? Od mladog i perspektivnog čovjeka stvara se krajnje beskoristan tip… Borite se za svoju slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše. Borite se za svoj život.

– Ljudi se obično plaše da oslobode energiju zato što na taj način otkrivaju znatan dio sebe i svoje ličnosti. Time, znači, pokazujemo svoja unutrašnja doživljavanja i preživljavanja. S druge strane, mnogi ne vole da vide taj energetski naboj, jer ih to zastrašuje. Nema razloga potiskivati ono što je u nama.

– Prilagodljivost životu može da bude pozitivna osobina, ali, po meni, to je isto kao i danak životu. Ukoliko se prilagođavaš nečemu što ne želiš, onda suzbijaš svoju ličnost. U tom smislu, ta prilagodljivost postaje, prije svega, morbidna i negativna. Šta na kraju biva? Od mladog i perspektivnog čovjeka stvara se krajnje beskoristan tip.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA