Albanski faktor u politici RS: Pacolijem ću te, Keljmendijem ćeš me!

817

Ni najmaštovitiji posmatrači političke scene RS nisu mogli da predvide da će uoči zvaničnog početka izborne kampanje u BiH glavni povod za polemiku dva ovdašnja bloka biti srpsko-albanski odnosi.

Međutim, sticajem neobičnih okolnosti, upravo je Bedžetu Pacoliju i Elvisu Keljmendiju u prvim danima septembra pripala čast da označe oficijelni start nadmetanja za ključne pojedinačne funkcije, kao i ministarska i poslanička mjesta, sa raspletom predviđenim za 7. oktobar.

Sve donedavno, Albanci nisu direktno stizali na dnevni red političara u RS. Na „meniju“ su se pojavljivali posredno, kao protivnici matice

Naravno, glavni povod iznenađenju nije višedecenijska idila između Srba i Albanaca u cjelini, koja je naprasno prekinuta izvjesnim nesporazumima u Banjaluci i Zvorniku.

Naprotiv, duga agonija u relacijama dva nacionalna korpusa na Kosovu imala je za posljedicu i animozitet u Srpskoj prema aktuelnim faktičkim gospodarima Prištine. Baš kao što je etnički sukob u BiH od 1990. do danas bio praćen identičnim albanskim odijumom prema RS i svrstavanjem na stranu Bošnjaka u svakoj prilici.

Bedžet Pacoli

Međutim, sve to bilo je limitirano fizičkom distancom, odnosno simboličnom zastupljenošću Albanaca u ukupnoj populaciji BiH prije raspada SFRJ i njihovim još manjim prisustvom na ovom prostoru u postdejtonskom periodu. Očito, dijelu sunarodnika Hašima Tačija i Ramuša Haradinaja to nije bila prepreka da daju krvavi pečat prekodrinskim dešavanjima, od Agima Čekua, preko Rahima Ademija, do Elfete Veseli. Ipak, kada su prošle devedesete godine, Albanci, definitivno, nisu direktno stizali na dnevni red političara u RS. Na “meniju” su se pojavljivali posredno, kao protivnici matice, u izrazima solidarnosti sa Srbima na Kosovu i podrške Beogradu u pokušajima da sačuva južnu pokrajinu.

Ko je zakotrljao lavinu?

Ipak, i to se promijenilo u samo dva dana. Kada se saznalo da šef diplomatije samoproklamovanog Kosova Bedžet Pacoli treba 5. septembra da stigne u Banjaluku na neformalni sastanak ministara spoljnih poslova iz regiona, u okviru SEECP (Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi), čitav 4. septembar protekao je u znaku žestokih kritika iz vlasti u RS upućenih Igoru Crnatku. Lavinu je zakotrljao Milorad Dodik, predsjednik Srpske i lider SNSD-a.

Ganić(i) – Jugosloven albanskog porijekla!?

Ejup Ganić

Već je skoro zaboravljen podatak da je najpoznatiji Albanac u ovdašnjem političkom životu bio – Ejup Ganić. O tome se, doduše, češće govorilo neformalno, uključujući i sarajevski milje, nego pred kamerama.

Jedan od rijetkih koji je javno iznio tu tvrdnju bio je analitičar Dževad Galijašević. On je prije jedne decenije rekao da je Ganić početkom devedesetih stigao u BiH izjašnjavajući se kao „Jugosloven albanskog porijekla“ i da se nikad nije službeno opredijelio kao Bošnjak.

– Rođen je na području Sandžaka u Srbiji, a ne postoji njegov zahtjev za prijem u državljanstvo BiH. Njegovo pravo prezime je Ganići – uvjeren je Galijašević.

A da nije riječ o tezi koja se olako odbacuje zbog Galijaševićeve aktuelne bliskosti Dodiku, svjedoči i potvrda takve mogućnosti od osobe sa potpuno suprotnih pozicija. Naime, i osnivač Kongresa Bošnjaka u SAD Muhamed Borogavac za Ganića – koji je, uostalom, u Predsjedništvo BiH 1990. izabran kao Jugosloven, a ne Bošnjak – tvrdi da je “čovjek sa mnogo lica i saradnik KOS-a”.

– Republika Srpska nije dala saglasnost da BiH prizna samoproglašeno Kosovo, te ni ministar te lažne države ne može biti dobrodošao u RS. Potez ministra Crnatka da Pacolija pozove u Banjaluku doživljavamo kao provokaciju Republike Srpske na koju su ga nagovorili njegovi strani mentori i njegov partijski mentor Mladen Ivanić. Možda je Bedžet Pacoli najbolja mjera njegovog ministrovanja i najbolji pokazatelj u čijem je interesu Crnadak radio četiri godine – rekao je Dodik.

Budući da su ovakvu retoriku pratile brojne izjave ostalih predstavnika vladajućeg bloka, nije trebalo mnogo vremena da informacije o rastu temperature u Banjaluci stignu i do Pacolija. On je isto veče otkazao posjetu Banjaluci, karakterišući tenzije kao “prijetnje upućene njemu i delegaciji Kosova”. Nije propustio priliku da Dodika označi kao “veliku brigu za sve na Zapadnom Balkanu”. A onda je situacija iskliznula sa terena klasične političke konfrontacije i krenula u smjeru ovdašnjim biračima mnogo draže “žute hornike”. Novu kontroverzu pokrenuo je Crnadak, neposredno nakon što je Dodik dočekao najavu doalska na volej, a prije nego što se Pacoli uopšte pokolebao.

– Dodik se sastao s njim i bio u kafani s njim. Ako je Dodik bio ozbiljan, ima policiju i pravosuđe i neka ga spriječi da dođe u Banjaluku. BiH nije priznala Kosovo samo zato što smo srpski član Predsjedništva BiH i ja na tome insistirali. Sastanak će biti održan – kazao je Crnadak, dajući do znanja da mu je najvažnije da se ministarski skup održi, sa Pacolijem ili bez njega.

Predsjednik RS je brzo uzvratio.

Da li se poznaju od ranije?

– Nikada u životu tog čovjeka nisam sreo bilo gdje. Sve je to notorna laž, svojstvena Crnatku i njegovoj povrijeđenoj sujeti koja ne može da podnese da je uhvaćen u laži – rekao je Dodik.

Posljednju riječ u toj dimenziji čitavog slučaja ipak je imao sam Pacoli, tvrdeći da Dodika poznaje, samo što je, umjesto Crnatkove hronološke nedefinisanosti, sve smjestio u period od prije deceniju i po.

– Mislim da je to bilo 2002. Dodik me pozvao u Banjaluku. Tada sam bio na jednom poslovnom sastanku u Sarajevu i on je zamolio da dođem do njega. Prihvatio sam. Dogovorili smo termin i on me čekao na aerodromu u Banjaluci. Nažalost, sastanci u Sarajevu su bili vrlo dinamični, pa sam zakasnio. Ipak, Dodik me strpljivo čekao malo duže, zbog čega sam mu se izvinio. Sjećam se da smo imali odličan sastanak. On je želio da tada investiram u Rafineriju nafte u Bosanskom Brodu. Meni se prijedlog učinio zanimljivim i bio sam voljan uložiti. Na kraju, to se ipak nije desilo – razjasnio je Pacoli, ironično dodajući da “razumije zbog čega se Dodik sada ne sjeća tog događaja”.

Umjesto zaključka o tome ko ne govori istinu, simptomatično je da je predsjednik RS zaćutao nakon ove “indiskrecije”. Međutim, nesuđeni investitor u brodsku rafineriju nije bio usamljen u demistifikatorskom poslu u cijeloj priči, jer je i Crnadak brzo uhvaćen u vrlo nepouzdanom odnosu prema činjenicama. Za to se pobrinuo MIP Srbije, jer su demantovali tvrdnju kolege iz Sarajeva – odnosno iz Banjaluke, ako ga tretiramo kao visokog funkcionera PDP-a – da je Pacoli u RS pozvan uz pristanak zvaničnog Beograda.

Mada je uvijek važilo pravilo da je “osveta jelo koje najbolje kada se servira hladno”, SZP nije imao manevarski prostor za dugo premišljanje u vezi sa sljedećim potezom. Pošto su morali brzo reagovati da se izvuku iz defanzivne pozicije u slučaju “Pacoli”, aktivirali su kontraaferu. Očigledno, ostavljenu u “šteku”, za sam finiš kampanje, ali naprasno potegnutu prije vremena, u iznudici, jer su nepovoljne okolnosti tako nalagale.

Od Nasera do Elvisa: Kad sin nadmaši oca
Elvis Keljemndi
Elvis Keljemndi

Naime, ispostavilo se da je RS ljetos dobila novog građanina, a da ovdašnja javnost nije ni znala o kakvoj se “gromadi” radi. Elvis, sin znamenitog kriminalnog bosa sa sarajevskim i kosovskim adresama, Nasera Keljmendija, bez problema je dobio pasoš BiH, ni manje, ni više, nego u Zvorniku. Nije riječ o potomku koji sa prezirom gleda na “profesiju” svog oca, s kojim ga vežu tek biologija i DNK, jer Elvisov CV potvrđuje da se u proteklim godinama baš potrudio da nadmaši Nasera. Međutim, uslijedio je odgovor “narodne vlasti” u RS koji je svojom mizernošću zbunio čak i političke konkurente, u tolikoj mjeri da su procijedili još nekoliko kritičkih rečenica i digli ruke od slučaja. Reakcija je prepuštena djevojci koja je portparol MUP-a. Njoj se, naravno, nema šta zamjeriti, jer je, po hijerarhiji, izvršilac, a ne kreator nebuloznog tumačenja. Čijoj bizarnosti, uzgred, doprinosi spoznaja da je, sa legalističkog stanovišta, vjerovatno nesporan, ali je iz svakog drugog ugla, od moralnog do bezbjednosnog, potpuno sumanut.

– Elvis Keljmendi imao je tri potjernice i sve su obustavljene prije nego što je podnio zahtjev za izdavanje ličnih dokumenata u Policijskoj upravi Zvornik – rekla je, ni kriva, ni dužna, Danica Gnjatović, portparol MUP-a RS.

Ona je navela da je Keljmendi imao međunarodnu potjernicu Interpola Crna Gora iz 2010. zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave, koja je obustavljena 7. septembra 2017. godine, te dvije potjernice iz Federalne uprave policije, koje su obustavljene 2015. i 2016.

– Za navedenim licem trenutno nema drugih aktivnih potjernica, a državljanstvo je steklo 2017. na osnovu majke koja je naš državljanin od 2016. Zahtjev za dokumente Keljmendi je podnio Policijskoj upravi Zvornik koja mu ih je i izdala 17. avgusta ove godine, pasoš i lična karta, ali koji još nisu preuzeti – pojasnila je Gnjatovićeva.

Opozicionari su ostali u tolikom šoku i nevjerici nad ovakvim obrazloženjem, da uopšte nisu nastavili sa protivnapadom. Vratili su lopticu tek još jednom.

– Pitamo ministra Lukača i njegovog šefa Milorada Dodika, čime su to pripadnici najveće balkanske kriminalne organizacije, narko-kartela sa Kosova, zadužili Republiku Srpsku, da i pored zabrane ulaska u BiH dobiju pasoš kao da su ugledni sportisti, naučni i kulturni radnici – saopštili su iz SzP-a, pitajući ministra Dragana Lukača zašt Elvis nije uhapšen i deportovan, a onda su zaćutali.

Ponižavajuće raskrinkavanje obije strane

Što je, možda, i logično, pošto su obe situacije bile takve da, na srpskoj strani, i u vladajućem bloku i u SZP-u, nije bilo politički preživjelih. Jer, za to nije bilo šanse u priči u kojoj su Dodik i Crnadak raskrinkani na prilično ponižavajući način. U čemu bivaju kratke noge, a dug nos, prvom je objasnio Pacoli, a drugom Ivica Dačić. Shvativši da je personalizacija krajnje rizičan poduhvat, u drugoj epizodi ove sage, sa Keljmendijem, nijedan blok nije se usudio da pronađe ličnost koja bi se isprsila u polemici, pa je vladajuća struktura isturila nevinu policijsku službenicu, dok je SZP baratao objavama potpisanim uopštenim nazivom koalicije.

Ipak, u svemu ovom, ne treba biti previše narogušen prema dva pola višestranačke scene RS. Kakva korist od potenciranja mana političkih prredstavnika Srpske i mazohističkih konstatacija da su ih Albanci, nažalost, preveslali u oba slučaja?

Pa, kada je već tako, smislenije je ukazati na lekcije za budućnost. A ključna pouka je da bi, po svemu sudeći, bilo najproduktivnije kada bi vrhu vlasti i opozicije u RS Aleksandar Vučić prepustio kosovski čvor, da ga oni raspetljaju. Možda nešto od njihovih ideja upali, bilo da je riječ o Dodikovoj olovci na mapi koju mu je poturio novinarski tim “Dojče velea”, bilo da je u pitanju “politički korektno” insistiranje Mladena Ivanića na striktnom razdvajanju, odnosno nepovezivanju statusa Kosova i RS. Logično, nakon toga bi Vučić od zvanične i opozicione Banjaluke mogao da preuzme nadgornjavanje sa uglavnom histeričnim Sarajevom i prefriganim zapadnim Mostarom.

Konačno, u takvoj zamjeni uloga, RS i Srbija bi imale kome da prepuste spoljnu politiku i odnose sa nenaklonjenim Zapadom. Zar neko još ima dilemu ko je u pitanju? Pa, Bedžet Pacoli, pobogu. U Vašingtonu i Briselu ga obožavaju, a tamo gdje ga baš ne mirišu, poput najmanje jedne trećine članica UN koje ne priznaju Kosovo, on je spreman da kupi ljubav svežnjevima zelenih novčanica, bez limita. Kada već nije svojevremeno uložio pare u Rafineriju u Brodu, može Srbima bar toliko da učini!

Saša Bižić

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA