Nova generacija francuskih zanatlija

332

Nakon višegodišnjeg studiranja i sa diplomom u džepu, sve više mladih Franucuza odlučuje promijeniti svoj profesionalani život.

Napuštaju svoja radna mjesta, finansijski i društveni komfor koji im određena zanimanja nude, a sve to kako bi ponovo sjeli u školske klupe i postali — zanatlije. Pekari, krojači, cvjećari, vodoinstalateri, stolari… Ovo je priča o novoj generaciji francuskih zanatlija, koji su umjesto radnog vijeka provedenog iza kompjutera radeći dosadni, nekreativni i obesmišljeni posao, zasukali rukave i odlučili baviti se nečim konkretnim.

„Zadnji put kada sam čekala u redu za hljeb bio je rat“, kažem pola u šali, pola u zbilji, ženi koja stoji ispred mene u beskonačnom redu ispred pekare „Au Pain et des idées“ („Hljeba i ideja“), na dva koraka od kanala St-Martin u 10. pariskom arondismanu. Žena sliježe ramenima. „Sorry“, kaže mi, ali ništa me ne razumije. Otpuhujem i nervozno počinjem cupkati u mjestu. Pored nas lokalnog stanovništa, koje se poznaje na kilometar upravo po nervoznom cupkanju u mjestu, tu su i ljudi koji su došli čak iz Japana kako bi probali nadaleko čuveni hljeb. A red je zaista impresivan. Kada bi nas neko fotografisao, mogao bi tu fotografiju slobodno iskoristiti u propagandne svrhe, i to sve sa velikim naslovom: „Glad i nestašica u Parizu!“

Da ne bude zabune, pekara u Parizu ima na svakom ćošku. Samo što je za razliku od većine drugih, hljeb u ovoj pekari neuporedivo bolji. I tu jednostavno nije stvar u ukusu, već je to činjenica.

Ono što je zanimljivo jeste da Christophe Vasseur, čovjek koji stoji iza ove pekare, u početku sa pekarstvom nije imao nikakve veze. Dolazi iz porodice doktora, a on sam je godinama radio u modnoj industriji širom Azije. Imao je tridesetak godina kada je odlučio skinuti kravatu, a odijelo zamijeniti bijelom pregačom. Postao je pekar. I to ne bilo kakav pekar. Poznati gastronomski časopis Gault&Millau u martu 2008. godine proglasio ga je najboljim pekarom u Parizu, a kod njega se danas hljebom i pecivima snabdijevaju i restorani velikih pariskih palasa.

I to nikoga ne čudi, jer zaštitni znak pekare, hljeb „Pain des amis“ („Hljeb prijatelja“), koji ima tako vazdušastu sredinu i hrskavu koru, kao da je upravo izvađen iz šporeta na drva naših baka, na prvi zalogaj, kao u crtanom filmu „Ratatouille“, vraća direktno u djetinjstvo.

Razne studije koje su se vodile o ovom fenomenu navode da je većina onih koji su se dlučili na korak profesionalne preorijentacije to uradila jer je i sama ideja da tokom radnog vijeka neće ništa konkretno uraditi imala vrlo poguban uticaj na njihovo psihičko i moralno stanje.
Mada bi ova priča lako mogla skliznuti u priču o mirisima i ukusima koji se mogu osjetiti u ovoj pekari, pokušaću se držati teme. Ovo, ipak, nije priča o hljebu, već o ljudima. O onima koji su promijenili svoj profesionalni život iz korijena, batalili svoj „bullshit job“, kako ga je imenovao američki antropolog David Graeber, i počeli se baviti nečim konkretnim. Bez obzira na to što su tako vjerovatno izazvali bar nekoliko srčanih udara u familiji.

U svojojoj knjizi „La Revolte des premiers de la classe“ („Revolt najboljih učenika“) novinar Jean-Laurent Cassely piše o fenomenu „novih zanatlija“, koji u posljednje vrijeme sve više uzima maha u Francuskoj. Brojni visokoškolovani pojedinci, među njima najviše uposlenika sektora odnosa sa javnošću, menadžmenta, marketinga i konsaltinga, napuštaju svoje profesije, finansijsku i društvenu udobnost koju im ona pruža, kako bi se profesionalno preorijentisali. Nekih 14 posto diplomiranih studenata dvije godine nakon sticanja diplome se odluči na ovaj korak, a od tog broja njih 7000 svake godine se prekvalifikuje u zanatlije. Većina ispitanih odlučuje promijeniti profesiju, jer su razočarani poslovima za koje su se školovali, koji postaju sve više specijalizovani, jednolični i gdje je konačni rezultat nevidljiv. Pored dobro poznatog sindroma profesionalne iscrpljenosti, koja se još naziva i „burn-out“, sve više se govori i o „bore-out“ — dosadi na poslu, ali i „brown-out“ — tome kada zaposlenik ne razumije smisao svog posla.

Ono što gura visokoškolovani kadar da se sve više okreće manuelnim poslovima jeste i činjenica da se iza zvučnih naziva pojedinih pozicija, kao što je šef projekta u nekoj agenciji za odnose sa javnošću, obično kriju sati i sati provedeni ispred kompjutera, popunjavanje Excel tabela, beskonačno telefoniranje, pisanje izvještaja koje niko ne čita ili jednostavno prekraćivanje vremena listanjem Fejsbuka. Razne studije koje su se vodile o ovom fenomenu navode da je većina onih koji su se odlučili na korak profesionalne preorijentacije to uradila jer je i sama ideja da tokom radnog vijeka neće ništa konkretno uraditi imala vrlo poguban uticaj na njihovo psihičko i moralno stanje.

„Belleville Brulerie“, pržionica kafe u Parizu, nadaleko je poznata po dobroj kafi. U svojoj pržionici u 19. pariskom arondismanu svake subote organizuju degustaciju kafe i prodaju, a kafom snabdijevaju više kafića u Parizu, ali i širom Francuske, te obučavaju barmene njenom spravljanju. I ništa tu nije neobično, sve dok ne vidite biografije ekipe koja stoji iza ove pržionice. Bivši student filozofije, pa onda jedan bivši student na odsjeku za istoriju, nekadašnji radnik u agenciji za odnose s javnošću, muzičar, filmski radnik…

A i prvu mikropivaru u Parizu otvorio je upravo jedan bivši uposlenik agencije za odnose s javnošću. Samouki pivar svoju je pivaru nazvao „La Goute d’Or“ po naselju u kome stanuje i gdje se nalazi pivara, a koje je svojevremeno ime dobilo po bijelom vinu koje se tu nekada proizvodilo.

Komercijalista, šef u jednoj prodavnici, napustio je svoj posao i postao — vodoinstalater. I to ne bilo kakav vodoinstalater, već vodoinstalater na biciklu. „Le Cyclo Plombier“, koji se kune da je najbolja reklama preporuka, postao je poznat među Parižanima ne samo zbog svoje stručnosti kada je u pitanju zamjena puknutih cijevi i postavljanje pločica već upravo po kargo biciklu kojim cirkuliše gradom od jednog do drugog klijenta.

Iza marke „Knieja Wood“ krije se još jedna priča bivše službenice koja je šetajući jednog vikenda šumom shvatila da ne želi provesti život u kancelariji i postala stolarka koja proizvodi predmete od drveta.

Mediji su puni i drugih priča i primjera. Uspješni komercijalista je napustio svoj dobro plaćen posao, progutao ponos i sjeo u školsku klupu sa 14-godišnjacima kako bi se prekvalifikovao za stolara. Novi posao mu je donio deset puta manja primanja, ali i zadovoljstvo i mogućnost, kako je to sam rekao, da kćerki može naveče ispričati šta je radio u toku dana. Arhitektica koja je dane provodila popunjavajući besmislene tabele prekvalifikovala se u cvjećarku. Inženjerka je postala krojačica. Uža familija i okolina je bila u šoku i sa negodovanjem je dočekala njenu preorijentaciju, sve dok nije počela zarađivati više nego na prethodnom poslu. Ekonomista je postao kuhar, državni službenik knjižar. I tako dalje.

U knjizi „Revolt najboljih učenika“ autor navodi da ovaj fenomen ipak ne bi trebalo da pogrešno shvatimo. Nova generacija zanatlija svakako nisu altermondijalisti, spremni i željni mijenjati svijet, već se njihove profesionalne preorijentacije savršeno uklapaju u postojeću tržišnu sliku. Zahvaljujući prethodnim karijerama, jako dobro poznaju način na koji funkcioniše marketing, pa mogu lakše privući novu klijentelu, obično srednju klasu, iz čijih redova i sami dolaze, a koja ima novca i može sebi priuštiti njihove usluge i proizvode koji su po pravilu znatno skuplji. Tako oni otvaranjem radnji, restorana i pekara često neposredno učestvuju u urbanoj džentrifikaciji grada, tj. u procesu pretvaranja najčešće nekadašnjih radničkih naselja u mjesta u koja se doseljava dobrostojeća srednja klasa, dok je dotadašnje stanovništvo, koje ne može priuštiti povećanje troškova života, prisiljeno da se preseli u prigradska naselja.

Nego, vratimo se ponovo u red ispred pekare „Hljeba i ideja“. Nekoliko Amerikanki se slika sa svojim pecivima — pužićima sa filom od pistacija i organskom kafom za nošenje koja košta duplo skuplje nego kafa na terasi kafića prekoputa pekare. Jedan mladić je upravo stigao na svom električnom trotinetu i stao u red, nervozno bacivši pogled na svoj Apple Watch.

Što se mene tiče, srećno i zadovoljno, nakon 15 minuta čekanja, iskeširala sam 5,5 evra za pola kilograma „hljeba prijatelja“ i krenula kući. Usput vidim da je moja omiljena prodavnica odjeće i nakita — na kojoj je pored imena radnje stajao i natpis: „Raditi manje, zarađivati manje, ali dobro živjeti“ — zatvorena. Vlasnik je preko stare nalijepio sljedeću poruku: „Odlazim iz ovog prokletog hipsterskog pakla u koje se ovo naselje pretvara.“

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA