Monika Ponjavić: Kako razgovarati sa djevojkama na žurkama – Kad ni Gejmen nije dovoljan

847

Ovaj dugo iščekivani naučno-fantastični film, baziran na istoimenoj priči Nila Gejmena (Neil Gaiman), u režiji Džona Kamerona Mičela (John Cameron Mitchel), imao je sve predispozicije da postane hit. Međutim, “Kako razgovarati sa djevojkama na žurkama” (eng. How to talk to girls at parties) je, kako se na kraju ispostavilo, uspio od potentne priče o pank-rok vanzemaljcima napraviti jedan od dosadnijih filmova koje sam gledala ove godine.

U suštini, kada se posmatra teorijski, stvari na papiru izgledaju kao dobitna kombinacija: ljubavna priča između mladog Britanca Ena (Alex Sharp) i vanzemaljke Zen (Elle Fanning) koja je na Zemlju stigla zajedno sa svojom kolonijom na školsku ekskurziju; pank-rok svirke u engleskim podrumima; vanzemaljci; Nil Gejmen i tako dalje. U praksi je to ipak nešto posve drugačije. I nije dobro. A krivca možemo pronaći samo u Mičelu, reditelju i u Filipi Goslet (Philippa Goslett), koja je zajedno sa Mičelom potpisala scenario.

Sporni scenario predviđa radnju koja se, gotovo u cjelosti, odvija na žurci u Krojdonu (eng. Croydon), nekih četrdeset godina ranije, što je zapravo stavlja u kasne 1970-te i doba panka. U Engleskoj. Kada kažem “pank” i “Engleska” u dvije rečenice u nizu onda je jasno šta se od takve kombinacije očekuje. Očekuje se neočekivano. Očekuje se hrabro. Očekuje se smiješno. Odvažno. Buntovno. Nešto svježe. Sa puno, puno zabave. Ništa od toga se u ovom filmu ne desi, osim pregršt lateksa, mnogo osnovnih boja i kiča. što me navodi na pomisao da Mičel prosto ne razumije eru u koju je stavio svoj posljednji film, niti njenu kulturu, ili kontekst, kada smo već kod toga. Umjesto panka i eksplozije energije koja je sa njim došla na ovaj svijet, dobili smo tanku, ukalupljenu u stereotipe, kinesku verziju agonije koju čak ni glavni lik, koji je dao sve od sebe da stvari ne izgledaju onako kako zapravo izgledaju, nije uspio izvući.

Nefokusiranost scenarija, njegova nesigurnost u procesu građenja odnosa između ovo dvoje mladih ljudi i očigledna nemogućnost da se prepozna koliko potentan taj odnos zapravo jeste, kao i doba u kojem se odvija, doveli su do toga da gledamo film koji, pored toga što izgleda i zvuči grozno, konstantno skače i vrti se u krug, nesiguran kojim putem želi ići, čime se izgubila narativna ujednačnost. Svesti ovakvu priču, zabavnu, buntovnu, hrabru i otkačenu, kakve su mahom sve priče Nila Gejmena (što ovaj film nikako nije), na vanzemaljsku politiku, na Enovu porodičnu istoriju, zatrpavati nas nelagodom i teškim temama u filmu u kojem je samo odnos između pankera i vanzemaljke, sam po sebi, mogao i trebalo da bude dovoljan, zaista je šteta.

S ovim riječima vas ostavljam i završavam svoju, do sada, najkraću recenziju. A napisala sam ih preko dvije stotine. Eto, toliko marim za ovaj film.

Ocjena: 2.5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA