Monika Ponjavić: Sluškinjina priča – Neke priče zahtjevaju kraj

3734

Finale druge sezone „Sluškinjine priče“ (eng. Handmaid’s Tale), koje smo gledali prošle sedmice, polarizovalo je publiku. Sa jedne strane su oni koji kategorički tvrde da su od serije odustali, a sa druge oni koji ipak sa nestrpljenjem iščekuju treću sezonu u najavi.

Problem ovakvog kraja, prije svega, leži u načinu na koji je Brus Miler (Bruce Miller) odlučio ispričati svoju interpretaciju totalitarne teokratije Margaret Etvud (Margareth Atwood). U suštini, nekim pričama je potrebno vrijeme, vrijeme neophodno da se razviju i rastu, da se u njima uživa, temeljno i sa guštom. Nekim drugim je potreban kraj, potrebna im je neka vrsta konačnosti. Nažalost, ljudi koji pričaju priče za potrebe televizije nisu u stanju da uvijek znaju i razumiju razliku, a kamoli da je pretvore u djelo. Nekad je prosto potrebno znati kada treba stati. Na primjer, sa finalom pete sezone “Izgubljenih”. Ili “Prave krvi”, “Dosijea Iks”, “Kako sam upoznao vašu majku”, “Kalifornikacije” itd, jer od loše serije gore može biti samo kada odlična serija izgubi momentum, zbog čega i sam kvalitet pati. Nadajmo se da ista sudbina ne čeka i “Sluškinjinu priču”.

Prva sezona, iako izuzetno frustrirajuća (a to je i poenta jer gledamo refleksiju sopstvenog društva), prati prilično doslovno tekstualni predložak na kojem je bazirana, i kako to obično biva, kada su u pitanju adaptacije za film i televiziju, sve dok se književno djelo pomno prati, problema nema. U tom smislu, prva sezona „Sluškinjine priče“ je mnogo jača, efektnija i kvalitetnija od svog nasljednika, čiji je početak mnogo toga obećavao. Prevazilaženje izvornog materijala nije nužno loša stvar. Naprotiv. Dovoljno je samo da se sjetimo „Ostavljenih“ (eng. Leftovers), čiji se kvalitet dramatično poboljšao u trenutku kada se Dejmon Lindelof (Damon Lindelof) konačno oslobodio Perotinih (Perrota) okova, ali ne i „Igre prestola“ (eng. Game of Thrones), koja sa svakom novom sezonom, u nedostatku Martinovog teksta, tone dublje u ponor narativnog magnovenja. Ista stvar se, nažalost, desila Brusu Mileru koji je, po svemu sudeći, bez Margaret Etvud, uspio ostati zarobljen negdje između, dezorijentisan i vrlo, vrlo, vrlo neodlučan.

Kao i kod publike, i u slučaju Brusa Milera imamo određenu vrstu polarizacije. Sa jedne strane stoji Miler koji nastavlja dramatizaciju iste priče koju smo pratili tokom prve sezone – izučavanje sistema kontrole i masovne manipulacije, klasnog raslojavanja, te porobljavanje i serijsko silovanje Sluškinja „Gileada“ na čelu sa Fredovom (Elisabeth Moss), odnosno Džun Ozborn, koja je tokom ove sezone pored sopstvenog imena uspjela dobiti i prijeko potrebni glas. U ovoj novoj iteraciji ništa nije novo niti svježe: svijet je i dalje tmurno i bezlično mjesto, kaste u određenoj klasnoj hijerarhiji još uvijek postoje i ništa se suštinski nije promijenilo. Od likova i njihovih karaktera i motivacije, preko događaja i samog narativa, pa sve do stanja i atmosfere u kući Zapovjednika Voterforda (Joseph Fiennes) i njegove Supruge Serene Džoj (Yvonne Strahovski).

Sa druge strane, kraj prošle, početak ove sezone i još nekoliko (možda čak i previše) trenutaka između, sugerisali su izvjesnu nadu, za mogućnost bjekstva ili revolucije koja bi potekla iz redova Sluškinja, Marti, Čuvara i svih drugih potlačenih slojeva novog američkog društva. Problem sa ovom vrstom nade nije njena neistinitost, jer, kako se na kraju ispostavilo, nada za ovu sezonu je ipak bila lažna, nego radije rizik podrivanja moći narativa, ideje i same suštine ove priče.

U tom smislu, nesigurnost ove sezone, koja je u nekoliko navrata bila i više nego očigledna, ogledala se upravo u neodlučnosti Brusa Milera, za kojeg se često činilo da ne zna kojim putem želi krenuti, a češće da želi krenuti svakim koji mu se ponudi. Dovoljno je sjetiti se samo koliko puta (tri) je Džun bila na dohvat slobode tokom sezone. Optimizam koji je publici nuđen u kratkim pauzama ovih bezuspješnih, frustrirajućih pokušaja bjekstva svaki put je okrutno sasječen u korijenu u naizgled nevjerovatnim situacijama koje graniče gotovo sa ludilom. Marfijev zakon u ovoj seriji dobio je na posve novom značaju i težini. Avion u letu je zaustavljen na pisti. Garažna vrata do slobode zaglavljena su. Snijeg oko kuće je do koljena. A ispred nje gladan vuk. Trudna žena na tik do porođaja. Ljubav prema djetetu. Ljubav prema ljubavniku. Osjećaj odgovornosti. Moralnost. Etika. I tako dalje i tako dalje. Na momente se činilo kao da su svi ovi događaji tu samo kako bi naučili Džun lekciju o tome šta se desi kada žene u „Gileadu“ pokušaju da proglase i potvrde svoju nezavisnost u moru mizoginije u kojoj se dave, uprkos tome što je žena njegov idejni tvorac.

I ništa od toga ne bi bio problem da ovaj narativ nismo već jednom ispratili. Prošle godine.

Sa ovih nekoliko povremenih trenutaka (okrutnog i često sadističkog) optimizma, u kojima se činilo kao da za Džun, i sve druge potlačene manjine „Gileada“ ipak postoji neki tračak nade, neka bolja budućnost, nešto za šta se vrijedi boriti, nešto jače od pukog preživljavanja, i zato što gledamo reprizu doslovno istih događaja, sam povratak u istu represiju sada je bio stotinu puta teži za svariti nego u njegovoj prethodnoj iteraciji. Jer stvar je frustracije i činjenice da pojedine priče ipak zahtijevaju konačnost.

Sezona se, negdje čak možda i logično, završi na takav način da više uopšte nije sigurno gdje će nova otići i da li ćemo i sljedeće godine gledati istu priču, samo ispričanu na treći način. Po svemu sudeći, hoćemo. Što je problem, jer umjesto da, ako ništa, onda bar iz zahvalnosti prema Niku Blejnu (Max Minghella) i brojnim Martama koje su rizikovale svoj život kako bi spasile njen i život njene kćerke Holi/Nikol, pređe granicu i iz Kanade se, zajedno sa Lukom (O.T. Fagbenle) i Mojrom (Samira Wiley), bori za rušenje „Gileada“ i za život druge kćerke, Hane, Džun se odlučuje za nešto posve drugo. Možda čak i iracionalno, što zavisi od perspektive i ugla gledanja. Da li je u pitanju instant odluka, nastala kao direktna posljedica činjenice da se Emili (Alexis Bledel) baš u tom trenutku (sa Zapovjednikom Lorensom (Bradley Whitford) našla ispod istog mosta koji vodi u slobodu, ili je u pitanju plan koji je Džun sve vrijeme kovala, više uopšte nije ni važno. Jedino što je važno je da se ova više ne ponovi. Jer, gledati narativ satkan iz „Deus ex Machina“ momenata, bez obzira na kvalitet izvođenja talentovanih glumaca ili vizulenog identiteta (koji ostaje besprijekoran), više jednostavno nema smisla.

Sa druge strane, postavlja se pitanje gdje bi serija otišla i kako bi se dalje razvijala u slučaju da je Džun, zajedno sa Holi/Nikol i Emili, ipak sjela u auto na putu za Toronto. Šta bi to značilo za Džun? Šta za Nika, sa glavom na panju, kojem je u ovoj epizodi prvi put izjavljena ljubav? A šta za Hanu, koja bez obzira na prinovu ili novi ljubavni odnos svoje majke i dalje ostaje njeno prvorođenče, a ljubav prema djetetu, zna se, ne poznaje granice. Gledajući stvari iz ove perspektive, njena motivacija je očigledna i jasna. Osim ostanka, drugog izbora naprosto nije bilo, što opet ne umanjuje nivo frustracije, pogotovo kada se sve to skupa čini kao deja-vu iz neke noćne more.

Ako je plan vratiti je u ralje sociopata i sadista čije je „dijete ukrala“, pri tom selektivno ignorišući posljedice ovakvog čina i kazne koja ga spada, jer ukrasti dijete koje se u „Gileadu“ tretira kao nacionalno blago je, vjerujem, najstrašniji zločin koji se može počiniti (vidjeli smo šta se desi sa preljubnicima, a kamoli sa Sluškinjama otmičarima), onda je sve što smo gledali besmisleno. Džun je dovoljno dugo bila rob sistema koji je napravljen tako da radi protiv nje, u svakom mogućem scenariju, dovoljno dugo kako bi znala da će odluka o ostanku gotovo sigurno rezultovati smrću. Njenom. Njegovom. I svih onih koji su u planiranje bjekstva i „otmice“ djeteta bili uključeni. Međutim, ako je suditi po drugoj sezoni, kazna koju “zaslužuju” teško da će ih stići, jer ni Džun ni Nik ni Serena ni Emili nisu sporedni likovi, niti su tu kao sredstvo čija je osnovna funkcija pomjeriti priču iz jedne u drugu tačku, što je bio slučaj sa nesrećnom Iden (Sydney Sweeney). I kada se stvari postave tako, a već jesu, onda više nema uloga niti težine koja se itekako osjećala prošle godine.

Iako je prošlo skoro sedam dana i utisci su se koliko-toliko slegli, moja pozicija i dalje ostaje neodređena.  Na pitanje da li ću nastaviti pratiti sudbinu Džun Ozborn (Elisabeth Moss), mogu pretpostaviti da je odgovor: vrlo vjerovatno. Ako ništa, onda zbog Nika. Jer svaka serija, pa čak i ona koja uspije da izgubi momentum, ima svog Nika ili Kola zbog kojeg je možda vrijedna gledanja.

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA