Nebojša Ristić: Iron Maiden nad Balkanom – Saga duga 37 godina

1050
Iron Maiden

Hajmo prvo ovako, riječima mog misterioznog saradnika Ž. M. (35), ovako je to bilo u utorak u Zagrebu:

“Ozbiljni, veliki, bendovi, obično imaju neku pjesmu koja se pušta sa razglasa u trenucima koje gotovo svako u publici preživljava na poseban način. To je najljepša predigra koja može i suzu na oči da natjera, onu mušku, najtežu, naročito ako staru ljubav niste vidjeli godinama. 

A Maidene nisam od 2014.

Nema tu previše iznenađenja. Ovi ljudi svaku drugu ili treću veče na ovoj turneji sviraju gotovo istovjetne koncerte. Razlika je tek u tome od koga Dickinson traži vrisak.

Inače, Aces High je otvorila koncert i to je velika nepravda prema toj pjesmi jer na ovakvim svirkama ušima je potrebno 10-15 minuta da se naviknu na tu decibelažu i rasprskavanje pa prosto prvih nekoliko pjesama ne čujete baš najbolje. Ali, taj spitfire iznad momaka je izvukao cijelu priču.

Imali smo, dakle, taj ratni set, a imali smo i crkvenu sekvencu (Revelations, For The Greater Good of God i The Sign Of The Cross) kada se bina i pretvarala u svojevrsnu crkvu.

Na Wicker Manu je nastao potpuni haos. Sa Piece Of Minda svirali su i Where Eagles Dare, pjesmu sa ove set liste koja mi je najmanje draga, ali koja je ostala najviše da mi odjekuje u ušima i 24 sata kasnije.

Dvije stvari svih ovih godina moraju da odsviraju, mada im niko ne bi zamjerio kad to ne bi uradili. Fear Of The Dark i The Number Of The Beast znaju i oni koji ih nikad nisu slušali pa je u tim momentima pjevala bukvalno cijela dvorana.

Na bisu – po planu, The Evil That Man Do, Hallowed Be Thy Name i Run To The Hills.”

A onda palimo vremensku mašinu, i vraćamo se na prvi koncert koji su Iron Maiden ikad održali na ovom dijelu Balkana. Posljednjeg dana ljetnjeg raspusta, 6. septembra 1981. Mjesto dešavanja je Hipodrom u Beogradu, dakle idealno za konje, ali i prasce na koje smo najviše ličili, valjajući se dva dana u blatu ovog festivala.

Nepotrebno je naglašavati da nam je petnaestak godina te da nam odvratni uslovi uopšte nisu takvi. Pod nazivom “Svi marš na ples!” natrpalo se tu svega i svačega, ali je interesantno da glavne zvijezde nisu Iron Maiden nego, gle čuda, oni zaduženi za naziv festivala, Bijelo dugme. Ruku na srce, Iron Maiden su i u Engleskoj tek počinjali da rastu, kao dio onog što je tamošnja štampa nazvala “Novim talasom britanskog heavy-metala”. Ovaj na prvi pogled oksimoron, a koji je spajao dvije nepomirljive suprotnosti, nekako je, barem vizuelno, imao smisla jer je Paul Di Anno, pjevač IM, bio kratko ošišan! Treba ovdje reći da su u tu ekipu ubrajani i Judas Priest, Saxon, Def Leppard pa čak i Motorhead što je kad se danas pogleda bespredmetno, ali to je tema za neki drugi tekst.

Kako god, naša kohorta, sva u denimu ručno išaranom natpisima poput “They Will Lead Us To Hell and Back Again”, tamo je bila isključivo zbog njih. Toliko da smo jedva izdržali domaće bendove koji su se na užasnom razglasu jednako brukali, nebitno da li su se zvali Film ili Atomsko Sklonište. Poseban krug pakla bio je rezervisan za Vladu Jankovića – Džeta koji je na toj livadi upriličio javno snimanje “Hita 202”, kada umalo da mi za cijeli život ogadi, inače drage, AC/DC čiju smo “You Shook Me All Night Long” čuli jedno milionče puta.

Junaci današnje kolumne su se pojavili na bini u sumrak drugog dana, i nama koji smo se stuštili u prve redove bio je to doživljaj veći od života. Steve Harris i njegovi saborci su oduvali sve pred sobom, svirajući repertoar koji smo znali napamet. Ustvari, možda i nisu oduvali jer kad smo se po završetku pomakli svega nekoliko metara unazad nismo zatekli isto oduševljenje jer se to očigledno nije čulo kako treba. Lekciju ozvučavanja tog prostora Dugme nije naučilo, ili Bregović nije htio da se isprsi s parama, pa je dvadesetak godina kasnije na istom mjestu izveo najveću blamažu karijere sa jednako slabašnim razglasom. Osim toga, tada je, ko je htio, mogao da vidi i čuje tu i dan-danas nedostižnu razliku naše i svjetske scene. Naime, tonska proba IM a koju su izveli tehničari benda je zvučala za klasu bolje od svih naših “zvijezda”. I nek vas o tome ne laže internet, ako ga budete provjeravali. Jednako tako, ne treba vjerovati ni set-listi koja se može naći na mreži, jer stojim kao pouzdan svjedok da su svirali i “Prowler”, ako je to danas više ikom bitno. Zahvaljujući netu ipak možemo da vidimo po kojoj su spravi za mučenje dobili ime (vidi sliku ispod)

Sami IM su nedugo nakon tog nastupa najurili Di Anna iz benda, a ja sam ne samo zbog toga već i zato što ga je zamijenio, tako je tada izgledalo, bezlični Bruce Dickinson, iz benda Samson, polako počeo da precrtavam njihovo ime sa liste omiljenih bendova. Danas kad slušam taj “The Number of the Beast” vidim da Bruce i nije bio problem. Prije će biti da su skliznuli u tipičnost žanra koji je prestao da me zanima. Znam da će me fanovi sad razapeti, ali polako je počinjalo da mi bude jasno zašto je tada A. Žikić, nakon intervjua sa Harrisom, napisao da mu je ovaj pomalo – tupav. Pritom je, valjda, prvenstveno mislio na tekstove koji su sve više ličili na prave sage o daždevnjacima, vilenjacima, na razna istorijska trabunjanja, koji možda i ne bi bila toliko strašna da su ostala na papiru. Ovako, nakalemljeni na muziku… Poučen takvim i sličnim karambolima, sa zebnjom sam recimo čekao ekranizaciju “Gospodara prstenova”, ali je ta fikcija u čitanju Petera Jacksona dobila dodatnu dozu veličanstvenosti, dok je kod Maidena i ostalih naprosto – smiješna. Odnosno, smiješna onom koji je to prerastao, a to, da budemo iskreni, i nije bilo problem prerasti.

Samim IM se i nema šta posebno zamjeriti. Oni i dalje sviraju u dlaku isto kao na početku svoje karijere a to njihovim fanovima upravo i treba. Na pouzdanu ritam-sekciju u kojoj se zna ko je tata (čovjek koji se definitivno izdvaja među hevi-metal basistima), dodate red gitarističkih vožnji koje na momente zvuče i inpirisano, te već pomenute Dickinsonove skaske i eto kombinacije koja je teško mogla da omane.

 

E, sad, otkud baš tolika popularnost i sljedbeništvo, ne samo njih nego i većine drugih bendova sličnog stilskog usmjerenja to je već prilična misterija. Ako je nekom do žestine, a tihi su često oni koji vole glasno, toga ima još i više u drugim muzičkim pravcima i ne mora baš da se mjeri decibelima da bi bilo silovito. Ako je opet nekom ko preraste kratke pantalone do tematike kojom se oni bave, to me onda frapantno podsjeća na uživanje u wrestlingu za koji svi znamo da je fake, ali nisu djeca njegovi najbrojniji poklonici.

 

Kako god, zbog ona prva dva albuma koja stoje kao jedna od najdražih adolescentskih relikvija i kojih se ne bi odrekao nizašta na svijetu, završiću ovaj tekst blagonaklono. A i taj Di Anno, hajde što nije znao da vozi avion, bješe baraba na alkoholu i drogama, nije im zamjeriti što ga najuriše. Ne ide se sa takvima u svjetsku dominaciju, a Iron Maiden su je pošteno zaslužili. Ne samo u očima onih koji ih bezuslovno vole.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA