Monika Ponjavić: You Were Never Really Here – Đavo je u detaljima

2399

Lin Remzi (Lynne Ramsay) je ime koje ste do sada već morali čuti. Čuti i zapamtiti. U pitanju je rediteljka škotskog porijekla i istančanog ukusa.

Nakon 2011. godine, kada je svijetu poklonila uznemirujuću priču “Moramo pričati o Kevinu” (eng. We Need to Talk About Kevin), svijet filma više nije bio isti, zbog čega je čekati njena umjetnička djela pravo zadovoljstvo. Jer oni su upravo to, a Lin je jedan od onih reditelja koji ne podliježu pravilima mejnstrima, niti ih pretjerano zanima mišljenje okoline. Radije, oni su oni tipovi čiji je stav na prvi pogled jasan i nedvosmislen, koji plešu uz neku svoju muziku, i ako je potrebno, plesaće sami. Puni samopouzdanja i sa lakoćom. A kako i ne bi, kada je njihova vizija u stanju iznjedriti nešto poput filma “Zaista, nikada i nisi bio ovdje” (eng. You Were Never Really Here)?

Iako zaplet filma zvuči i djeluje kao tipični američki kliše – plaćeni ubica, muškarac, rastrzan užasima prošlosti, ličnim demonima i konstantnim preispitivanjem, iz kandži pedofila-političara pokušava da izbavi devojčicu čiji mu se otac obratio za pomoć – on je sve, samo ne to, jer “Zaista, nikada i nisi bio ovdje” nije još jedan osvetnički film. Njegovu posebnost gradi ono što Remzi odlučuje da prikaže, odnosno ne prikaže, i u tom smislu, način na koji ona to radi izdvaja film iz mora drugih filmova iste ili slične tematike, čineći ga jednim sasvim drugačijim i neobičnim gledalačkim iskustvom. Informacije se saznaju postepeno, nisu nam servirane odmah u početku, niti se mogu doživjeti parcijalno i u fragmentima, što stvara izvjesnu gledalačku napetost koja traži i zahtijeva pažnju i apsolutnu angažovanost publike tokom gledanja filma. Koliko je to dobro, u kontekstu prosječne filmske publike, jasno je. Samim tim, kao i u slučaju Pola Tomasa Andersona (Paul Thomas Anderson), posebno njegovog genijalnog filma “Fantomska nit” (eng. Phantom Thread), rijetki su oni koji će “Zaista, nikada i nisi bio ovdje” cijeniti na način i na nivou na kojem bi možda trebalo. Iako zahtijeva pažnju, sav trud koji u njega uložite vrijediće. Možda ne u momentu kada ga pogledate, ali u nekom dugoročnom smislu, da, apsolutno.

Glavnog lika, Džoa, igra besprijekorni, harizmatični Hoakin Finiks (Joaquin Phoenix), kojeg je, uvijek i iznova, gledati na velikim ekranima praznik i takvo zadovoljstvo, jer su njegove transformacije zaista nevjerovatne. Iako je u pitanju glumac čija je silovitost i energija toliko jaka da često zasjeni sve oko sebe (Rasela Kroua u “Gladijatoru”, Ris Viderspun u “Hod po ivici”, Džefrija Raša u “Peru”, pa čak i Filipa Simura Hofmana u “Gospodaru”), plejada sporednih glumaca ovdje je, bez izuzetka, izvanredna, što se, prije svega, odnosi na Džudit Roberts (Judith Roberts) i četrnaestogodišnju Ekatarinu Samsonovu (Ekatarina Samsonov).

U ovoj izuzetno ljudskoj priči, Džo je plaćenik, specijalizovan za pronalazak nestale djece. On je napaćeni muškarac sa reputacijom i sklonosti ka brutalnim metodama. U trenutku kada se s njim srećemo prvi put, Džo na glavi nosi plastičnu vreću navodeći nas na pomisao da je riječ ili o osobi koja želi počiniti samoubistvo ili o osobi koja je smrti gladna. Sakriven iza sloja plastike, njegovo lice, prepuno bola i u grču, ušuškano je u teksturu ovog hladnog, vještačkog materijala i jedan tihi vrisak. Iako živ, Džo je na neki način zapravo mrtav, duh koji hoda, utvara koja, kako kaže sam naslov, ne ostavlja nikakve fizičke tragove na ovozemaljskom svijetu. To insistiranje rediteljke na detaljima, uključujući i scene koje ne biste inače očekivali (duet glavnog lika i serijskog ubice), jeste ono što daje težinu i slojevitost, čineći ovaj naizgled prosječan triler posebnim.

Bez puno odavanja, ova izvanredna i nadmoćna, u svakom smislu te riječi, studija lika, čiju muziku potpisuje jednako nevjerovatni Džoni Grinvud (Johnny Greenwood), četvrto je dugometražno djelo Lin Remzi i potvrda da je ona jedan od najboljih i najhrabrijih reditelja svoje generacije. A đavo, đavo je u detaljima.

Ocjena: 5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA