Kosovo, srpska i albanska omiljena floskula

656
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, novinar i urednik. Nakon što je izrazio, za sarajevsku javnost, nepodobno mišljenje, živi i radi na relaciji Mostar-Beograd.

Kosovo je definitivno najiskorištenija srpska floskula. No ono je definitivno i omiljena albanska floskula.

Da se razumijemo, nije to samo floskula onih koji vjeruju, ili onih koji bi drugi željeli da vjeruju da je sve što se zbilo u filmu “Boj na Kosovu” zaista činjenično stanje naše istorije. Floskula je to i one, navodno, “druge” Srbije u kojoj je to simbol naše gluposti, odnosno podkapacitiranosti da budemo slovesna politička bića i shvatimo da mi s tom teritorijom nemamo baš ništa. Nego da smo odvratni, glupi i zli, za razliku od svih naših susjeda. A naročito albanske vlasti na Kosovu, čija je omiljena floskula da smo mi odvratni, glupi i zli, a oni, izvoriše balkanske civilizacije, naša vječna žrtva, od doseljenja Slovena pa naovamo. No, kako stvarnost uvijek osporava svaku vrstu maniheizma, a naročito onog političkog, to priča o Kosovu, nanovo postaje zbiljska, a ne mitska pouka i za jedne i za druge.

Jer nije Kosovo danas ni srpski Jerusalem ni albanska mitska Dardanija. Ko god da danas skandira “Kosovo je Srbija”, ili, pak, u krugu trojke mudruje, “Kosovo nije Srbija, jer…”, ili ko god iz Prištine štiti “nezavisnost”, danas je sveden na budalu. Kosovo više nije ni Srbija ni Dardanija, ni “nije Srbija”, niti je nezavisno. Kosovo je danas ništa. Ili je to barem konačno dobro sročio Martin Heipertz nekadašnji zamjenik šefa privrednog i finansijskog odjeljenja Međunarodne civilne kancelarije (ICO), na Kosovu „Makijato diplomatija — Kosovo mrtav ugao Evrope“, a danas jedan od najutjecajnijih intelektualaca u Njemačkoj.

– Da je mene neko pitao za mene bi najbolje rešenje za Kosovo bilo po uzoru na Sjeverni Tirol – autonomija. Autonomija unutar Srbije – usudio se izreći. Ali avaj, Heipertza niko ništa nije pitao, tako da smo došli do presedana koji neće biti razriješen sve da Kosovo sutra prizna i sama Srbija. Jer to neće učiniti niko ko na svojoj teritoriji ima po jedno, dva ili tri potencijalna “Kosova”. A lista takvih je, uključujući buduću svjetsku velesilu Kinu, povelika. I šta je onda ostalo samom Kosovu, odnosno narodu koji na njemu živi, bez obzira radi li se o Srbima, Albancima, Bošnjacima, Turcima, Gorancima i ostalima? Da vječno ostanu “međuzona”, mrtvi ugao u kojem može sve što drugdje ne može? Opustošeno mjesto kojim vlada mafija, pravila rodovskog društva, vječni topos čijim se samim spomenom kreira izgovor sve i jednog srpskog političara, iako, u suštini, za njega haje kao što bi hajao za lanjski snijeg sačuvan u frižideru isključivo u svrhu takvog hajanja? Mjesto koje svakom može poslužiti kao okidač za ozbiljne regionalne destabilizacije, ali u nepostojanju svrhe za takvo nešto, jeste jedino okidač za oživljavanje trauma u svrhu političkih manipulacija.

Tako će neko gajiti nade da će Kosovo sutra biti “zamjenjeno” za Republiku Srpsku, iako se u takvim prostim kalkulacijama da neko može mijenjati samo nešto što ima, a Srbija Kosovo nema. A sve i da ga prizna, niko ne bi bio lud da joj, u zamjenu za to da nešto što ne mora. U tom smislu je svaki program koji se napiše u tom pravcu samo lista lijepih želja i račun bez krčmara, kao uostalom i građanska unitarna BiH, Treći entitet i druge nemogućnosti koje nadahnjuju one koji žive od neodgovornosti za praktična, a “odgovornosti” za nemoguća rješenja.

Kosovo više ne može biti srpski Južni Tirol, niti može biti država u punom kapacitetu, jer joj to zadugo neće biti omogućeno. Ali šta bi moglo biti? Moglo bi bi biti dio regionalnog rješenja koje bi obuhvatilo i Srbiju i Makedoniju i BiH i Crnu Goru. A to je kreiranje carinske unije i, kroz takav postupak početak relaksacije odnosa koji bi jednom stvorili preduslove za naziranje bilo kakvog rješenja koje bi preduprijedilo stanje carevine kriminala i užasa, kao izgovora za svu srpsku bijedu. Neko bi mogao reći da je i to utopističko razmišljanje i da od toga neće biti ništa. Međutim, ako već imamo posla sa raznim nakaradnim i nemogućim utopijama, onda bi valjalo barem početi razmišljati u pravcu rješenja u kojem niko ne gubi, već svako dobija pomalo. Barem to bilo malo više mrvica koje bismo zadržavali za sebe i barem malo veći zamajac za ekonomije devastiranih balkanskih prostora osuđenih na masovno iseljeništvo. Koje, nastavi li se ovim tempom, prijeti da definiciju “ništa”, prenese na sve nas u regionu koji volimo da se njime bavimo na svaki način, osim na onaj na koji bi trebalo. Srbi i Albanci na prvom mjestu.

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA