Fenomen Ikarija: Ostrvo na kojem ljudi zaborave da umru

656

Na svega 45 kilometara od zapadne obale Turske nalazi se “začarano” ostrvo Ikarija, sa nekih 10 000 stanovnika. Ovde živi više stogodišnjaka nego bilo gdje na svijetu. Ne ubijaju ih rak i srce, ne muče Alchajmer ili Parkinson. Imaju seks i poslije osamdesete.

Kako su to uspjeli? Postoji li tajna ishrane i biološkog ritma koja bi vam omogućila tako srećan i ispunjen život?

Godine 1943, grčki ratni veteran Stamatis Moraitis stigao je u Sjedinjene Američke Države da bi liječio ruku unakaženu u borbi. Preživio je ranjavanje, pobjegao u Tursku i na kraju uspio da se prebaci preko Atlantika.

Skrasio se u Port Džefersonu, država Njujork, enklavi sunarodnika sa njegovog rodnog ostrva, Ikarije. Ubrzo je našao posao na građevini. Kasnije se preselio u Bojnton Bič na Floridi. U međuvremenu je oženio Grkinju iz Amerike, dobio troje dece i kupio trosobnu kuću i “ševrolet” iz 1951.

Jednog dana 1976. godine, Moraitis je ostao bez daha. I penjanje na stepenice bio mu je napor; morao je da prestane da radi preko dana. Na rendgenu, njegov je doktor vidio da Moraitis ima rak pluća. Devet drugih doktora potvrdilo je dijagnozu. Dali su mu još devet mjeseci života. Najviše. Tada je imao oko 65.

Moraitis je razmišljao da ostane u Americi i da se liječi u lokalnoj bolnici. Tako bi mogao da bude blizu djece. Umjesto toga, odlučio je da se vrati na Ikariju, gdje bi mogao da bude sahranjen na groblju u sjenci hrastovih drveća, koje gleda na Egejsko more.

Shvatio je da bi sahrana u Americi koštala hiljade. Ona tradicionalna, ikarijska, samo 200 dolara, što bi značilo da bi dosta ušteđevine moglo da ostane njegovoj supruzi, Elpiniki. Moraitis i Elpiniki uselili su se kod njegovih starih roditelja, u jednu malu, neokrečenu kuću sa dva hektara vinograda, nadomak Evlidosa, na severnom dijelu Ikarije.

Prve dane provodio je u krevetu, dok su o njemu brinule majka i supruga. Ponovo se okrenuo vjeri. Nedjeljom ujutru, dohramao bi do malene kapele gdje je njegov deda, nekada, bio sveštenik. Kada su njegovi prijatelji iz djetinjstva saznali da se vratio, svraćali bi svakog dana. Pričali bi satima, a razgovori bi neizbježno uključivali i flašu ili dvije lokalnog vina.

“Pa, makar ću umrijeti srećan”, mislio je on.

U narednim mjesecima, nešto se čudno desilo. Počeo je da se osjeća jačim. Jednog dana zasadio je i nekoliko biljaka u bašti. Nije očekivao da će poživeti dovoljno dugo da ih ubere, ali je uživao da provodi vrijeme na suncu i udiše morski vazduh. A kada jednom ode, pa, Elpiniki će barem imati sviježe povrće.

Jeste li primjetili da niko ovde ne nosi sat? Nijedan sat ne radi kako treba. Kada nekog pozovete na ručak, može da vam dođe u 10 ujutru ili u šest po podne. Nas jednostavno baš briga za vrijeme

Šest mjeseci je došlo i prošlo. Moraitis nije preminuo. Naprotiv – požnjeo je baštu i, osjećajući se hrabrijim, počeo da krči vinograd. Ušao je u ostrvsku rutinu – budio bi se kad mu se prohtije, radio u vinogradu do popodneva, spremao sebiručaki potom dugo drijemao.

Uveče bi šetao do lokalne taverne i do iza ponoći igrao domine. Sada su već prolazile godine. Njegovo zdravlje bivalo je sve bolje. Dogradio je nekoliko soba u porodičnoj kući, da bi mogla da ga posjećuju djeca. Njegov vinograd je davao više od 1 500 litara vina godišnje.

Stamatis Moraitis

Danas, tri i po decenije, Stamatis Moraitis ima 97 godina – po zvaničnom dokumentu koji on osporava, jer tvrdi da ima 102 – i nema rak. Nikada se nije podvrgao hemoterapiji ili uzimao lijekove. Sve što je uradio bilo je da se vrati kući. Na Ikariju.

Den Butner, dr Đani Pes sa Univerziteta Sasari u Italiji i belgijski demograf Mišel Pulen već decenijama – uz pomoć fondacije “Nacionalne geografije” – istražuju mjesta na kojima ljudi žive najduže. Prije 12 godina, oni su smatrali da je provincija Nuoro na Sardiniji mjesto sa najvećom koncentracijom muških stogodišnjaka na svijetu. Onda su našli još tri slična mjesta: žene najduže žive na Okinavi, na poluostrvu Nikoja na Kosta Riki ima mestizosa koji redovno prebacuju stotu, a u Loma Lindi, u Kaliforniji, žive adventisti čiji je vijek mnogo duži od onog prosječnog Amerikanca.

A onda je, 2008. godine, otkrivena Ikarija

Taj posao, piše Den Butner za “Njujork tajms”, nije lak, najviše jer mnogo žitelja uopšte ne zna kada su rođeni. Jednog dana imaju 85, drugog su već stogodišnjaci. A priče poput ove Moraitisove lake su za pamćenje, prepričavanje i pravljenje mitova.

Ono što se ne može poreći je zdravlje stanovnika Ikarije. Rijeđe od Amerikanaca ili Britanca dobijaju rak ili kardiovaskularne bolesti, manje pate od depresije i gotovo da ih nikada ne kači Alchajmerova bolest. Kada odlaze na onaj svijet – odlaze svijesni.

Ikarija je ostrvo od oko 256 kvadratnih kilometara, na 45 kilometara od zapadne obale Turske. Na njemu živi 10 000 Grka. Razuđeni grebeni planina izdižu se okomito iz Egejskog mora. Prije Hrista, ostrvo je bilo dom gustih hrastovih šuma i bogatih vinograda. Reputaciju banje ima već 25 vijekova, kada su Grci ovdje dolazili da bi se kupali u vrelim izvorima pored Terme. U 17. vijeku, Josef Georgirenes, episkop ikarijski, opisao je žitelje kao ponosne ljude koji spavaju na zemlji.

– Najbolja stvar na ovom ostrvu je njegov vazduh i njegova voda, toliko zdravi da ljudi žive veoma dugo. Toliko da je potpuno obično da vidite osobe starije od stotinu godina – napisao je on.

Šta na sve to kaže dr Ilias Leriadis, jedan od rijetkih ljekara na Ikariji?
-Ljudi ovdje ostaju budni do kasno – priča on, dok pije vino za vinom.

– Kasno se i budimo, i uvijek mnogo dremamo. Ja i ne otvaram ordinaciju prije 11 ujutru, jer niko i ne dolazi. Jeste li primjetili da niko ovde ne nosi sat? Nijedan sat ne radi kako treba. Kada nekog pozovete na ručak, on može da vam dođe u 10 ujutru ili u šest po podne. Nas jednostavno baš briga za vreme – kaže doktor Leriadis.

Opasnosti za Ikariju ima mnogo. Američka hrana polako je stigla u prodavnice. Mladi Ikarijanci češće će u taverni naručiti koka-kolu nego čaj. Globalizacija stiže i ovdje, pa se u Grčkoj plaše da će jaz između ovog ostrva i ostatka svijeta bivati sve manji

Pokazujući Denu Butneru na pučinu, gdje se nalazi ostrvo Samos, on nastavlja:
– Samo 15 kilometara odavde nalazi se jedan potpuno novi svijet. Oni su mnogo razvijeniji. Tamo se nalaze veliki hoteli i kuće vrijedne milione evra. Na Samosu je jako važan novac. A nama nije. Kada su praznici, ljudi sakupe novac i kupe hranu i vino. Ako pretekne para, daju ih siromašnima. Ovde je mnogo važnije “mi” nego “ja” – jasan je on.

Ikarija je, jednostavno, morala da bude samostalna. Jaki vjetrovi – pominju se još u “Ilijadi” – i nedostatak prirodnih uvala i luka znače da su brodovi oduvijek zaobilazili ostrvo. Krajem četrdesetih, nakon građanskog rata u Grčkoj, vlada je na ostrvo protjerala na hiljade komunista i radikala. Više od 40 odsto odraslih i dalje glasa za lokalnu komunističku partiju.

I piju “planinski čaj”, koktel za kraj dana, od žalfije, nane, ruzmarina i maslačka. Jutro počinju medom.

Tokom nekoliko narednih dana, Den Butner upoznaje Leriadisove pacijente. Oko 20 ljudi starijih od 90 godina i jednog čovjeka koji tvrdi da ima 104 godine. Pričao je i sa 95-godišnjim muškarcem koji i dalje svira violinu i 98-godišnjakinjom koja vodi mali hotel i igra poker svakog vikenda.

Tu su i Tanasis i Eirini Karimalis, par za kojeg pričaju da je u braku već 75 godina. Uzeli su se kada im je bila dvadeset i koja, i podigli petoro djece na plati koju je Tanasis zarađivao, kao drvosječa. Kao i skoro svi ljudi na Ikariji, imali su dnevnu rutinu poput one koju opisuje dr Leriadis: prirodno se budite, radite u bašti, kasno ručajte, spavajte preko dana. U sumrak su išli u komšiluk ili primali goste.

I ishrana im je bila tipična: doručak se sastoji od kozjeg mleka, vina, čaja od žalfije ili kafe, meda i hljeba. Ručak je uvek sočivo sa krompirom, spanaćem i nekim sezonskim povrćem; večera je hljeb i kozje mleko. Pred Božić i Vaskrs, klala bi se svinja i nekoliko narednih mjeseci trošila prasetina. A svako prase ima svoje ime. Kao da je član porodice.

Dr Joana Činu, profesorka na Univerzitetu u Atini i jedan od najvećih eksperata za bilje u čitavoj Evropi, kaže da mnogi čajevi koje Ikarijanci piju sadrže tradicionalne grčke ljekovite trave. Divlja nana bori se protiv gastrointestinalnih poremećaja i zapaljena desni, ruzmarin je dobar lek protiv gihta, pelin se koristi da se poboljša cirkulacija. Sve trave koje rastu na Ikariji imaju jaka antioksidantska svojstva, i blagi su diuretici.

I ishrana, naravno, igra bitnu ulogu. Mali unos zasićenih masti iz mesa i mlečnih proizvoda znači da je rizik od srčanih oboljenja manji; maslinovo ulje – pogotovo nezagrejano – smanjuje loš holesterol i povećava nivo dobrog holesterola.

Kozje mlijeko sadrži serotonin i lako je za varenje. Neke divlje trave sadrže i do 10 puta više antioksidanata od crnog vina. A vino je – u umjerenim količinama – jako dobro kada se kombinuje sa mediteranskim načinom ishrane. Čak i kafa, koju povremeno konzumiraju, može da smanji rizik od šećerne, pa i Parkinsonove bolesti. I krompiri, koje Ikarijanci naprosto tamane, imaju dosta vitamina B6. Uz sve to, voće i povrće konzumira se neprskano, iz sopstvenih bašti i polja, bez pesticida.

Ne treba smetnuti sa uma ni navike u spavanju – ona duga popodnevna dremka – i seksu. Oko 80 odsto žitelja Ikarije starih između 65 i 100 godina tvrdi da ima redovan seks. Četvrtina ispitanika ubjeđuje naučnike da im je seks bolji nego što je bio kada su bili mladi.

Doručak se sastoji od kozjeg mlijeka, vina, čaja od žalfije ili kafe, meda i hljeba. Ručak je uvijek sočivo sa krompirom, spanaćem i nekim sezonskim povrćem; večera je hleb i kozje mlijeko. Pred Božić i Vaskrs, kolje se svinja.

Iako je nezaposlenost velika – i do 40 odsto – skoro svako ima svoju baštu i stoku. Ljudi koji rade imaju i po nekoliko poslova. Možete da izdajete kuću turistima ili da napravite malu gostionicu, ali da u isto vrijeme ostanete električar ili moler. Nema se ovdje novca za luksuz, ali uvek ima dovoljno hrane na stolu i dovoljno zabave sa porodicom i prijateljima. I još nešto: Grci nemaju riječ za privatnost. Kada svako zna šta onaj drugi radi, sve je mnogo lakše. Ako vaša djeca prave probleme, komšija će ih istući. Nema ni toliko kriminala, jer se svi plaše da će osramotiti porodicu. Ako nemate šta da jedete, ili vam je bašta podbacila, opet će u pomoć priskočiti komšija. Svake nedjelje ići ćete u crkvu, svaki post ćete ispoštovati. Čak i ako niste baš društveni tip, nećete biti sami. Nikada.

Stamatis Moraitis

Pitajte stare ljude na Ikariji kako su uspjeli da toliko dugo požive, i obično će početi tu priču – o porodici, o bliskosti, o čistom vazduhu i dobrom vinu. A jedna 101-godišnjakinja ima bolje objašnjenje:

“Mi jednostavno zaboravimo da umremo”.

A čovjek sa početka priče je i dalje živ.

Ima li objašnjenje kako je uspio? -Rak je jednostavno nestao – tvrdi on.

“Prije oko 25 godina otišao sam u Ameriku da vidim da li doktori mogu da mi kažu nešto”.
I šta se desilo?
– Svi su već odavno bili mrtvi – kaže Moraitis!

 

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA