Srpsko selo sa neobičnom tradicijom, “prizetko” u svakoj kući

747

Selo Donja Lokošnica kod Leskovca, poznatije je kao “crveno selo” zbog posebne sorte paprike koju domaćini, kada je vrijeme za to, suše na fasadama svojih kuća. Malo je poznato da je polovina tih domaćina prizećena, da su se, kako se kaže, udali.

– Prizetko ne može da bude svako. On mora da ima srce jače od bika, da izdrži sve udarce i sa lijeve i sa desne strane – kažu mještani sela Donja Lokošica kod Leskovca, čije je rodno mjesto nadaleko poznato po proizvodnji začinske paprike, ali i po tome što skoro svaka od 280 kuća ima po jednog, pa i više “prizećenih” domaćina.

Neobična tradicija iz 19. vijeka

U leskovačkom kraju prizetkom se naziva muškarac koji odluči da poslije vjenčanja živi u kući svoje supruge, sa njenim roditeljima, koji prime zeta u kuću uglavnom su oni koji nemaju mušku djecu. O njima se često govori na podrugljiv način, pa muškarci, supruzi i očevi, zapravo, nosioci domaćinstava imaju muke da se izbore sa šalama na svoj račun i steknu poštovanje sredine.

prizetko_bata_cetri-generacije

– Prizetko ne može da bude svako. On mora da ima srce jače od bika, da izdrži sve udarce i sa lijeve i sa desne strane – kaže u šali Zoran Cvetković za Jugmedia.rs, koga je ljubav prema supruzi Grozdi, jedinici, navela da ostavi rodni dom u susjednom selu Babičko.

U kući Bratislava Bate Stojkovića, rodom takođe iz susjedne Razgojne su se za 70 godina promijenila tri prezimena. Istoriju prizećivanja započeo je djed njegove supruge Ane, Dragoljub Stojanović (88).

Veteran među prizetkovima
Veteran među prizetkovima

– Žena mi je bila mnogo lijepa, pa sam zbog nje, a kasnije zbog djece, trpio i njenu mnogo nezgodnu sestru i još nezgodnijeg tasta Gligorija. Strašno je bilo. Tast me je pratio u stopu, kontrolisao, naređivao, ponižavao, ali ni ja nisam bio cvjećka pa sam pružao otpor i na kraju uspio da postanem glava kuće, ali morale su decenije da prođu – priča ovaj starac, koga sin i snaha, unuka i prizećen unuk, kao i praunuci njeguju nakon smrti njegove žene i sa velikim interesovanjem slušaju njegove priče.

Starina Dragoljub tvrdi da su prvi prizetkovi u Donju Lokošnicu stigli krajem 19. vijeka i da su mu se kao mladom neki stariji žalili da su teško preživljali ulogu “snahe” u kući.

Vremena su se tokom decenija mijenjala pa su i tastovi popuštali stege, postajali trpeljiviji prema zetovima.

Bratislav kaže da se oženio najljepšom djevojkom u kraju.

– Da nije bila ubava ne bi pristao da budem prizetko. Tri mjeseca sam razmišljao šta da radim, da se prizetim ili da je ostavim, treće nije bilo. Kako da posle 24 godine ostavim svoj dom, roditelje i brata i odem u nepoznato. Onda sam prelomio – idem, rekao sam sebi i sve ostavio za sobom, zaboravio na stari način života. Sreća je moja što sam ušao u dobru porodicu. Ovdje i bukvalno vlada demokratija. Svi radimo zajedno i svi zajedno dogovaramo, zajedno donosimo odluke – priča Bratislav u prostranoj sobi kuće u kojoj žive četiri generacije.

prizetko_bata_tri-generacije (Custom)
Hranislav Stojanović između dva prizetka

Iako starija generacija, ni Zoran Cvetković nije imao problema sa tastom i taštom, možda više sa svojim roditeljima koju su mu zamijerali što se “udaje umjesto da se ženi”.

Više od vijeka u Donjoj Lokošnici se rađaju duplo više ženska nego muška djeca, a mještani vjeruju da je razlog tome voda koja u selo dotiče sa brda, ali ne umiju da objasne kako to voda može da utiče na pol djeteta.

– Kad god bismo se moja Grozda i ja sporečkali, tast je bio na mojoj strani. Na indirektan način mi je stavljao do znanja da bi ja trebalo da udarim rukom o sto i da muškarac treba da vodi kuću, a ne žena, na čemu sam mu veoma zahvalan. To mi je dalo snagu da cijelog sebe uložim i da od siromašnog domaćinstva napravim dobrostojeće. Danas glavnu riječ preuzimaju naša dva sina koja imaju preko 30 godina, ali nikako da se ožene – kaže Zoran.

I ostale prizetovske priče liče jedna na drugu u Donjoj Lokošnici, selu vrijednih domaćina koji žive od proizvodnje paprike “nizače”, i koji su se navikli da umjesto snaha u kuću dovode zetove.

– Jedno uvijek mora da bude tuđe – snaha ili zet, svejedno – pomirljivo će Hranislav Stojanović.

Zoran Cvetković, koji se najprije ishvalio pokojnim tastom, objašnjava da je muškarcu teže da promjeni dom nego ženi.

Kad zetu umru tast i tašta on prestaje da bude prizetko i dobija status – miročija, mada ni za tu riječ nema razumljivog prevoda.

– Žene nekako to lakše podnose. Muškarci teže preživljavaju tuđu kuću. Bog je rekao da se žena udaje, a muškarac – ženi, ali šta ćeš kada su ove Donjolokošničanke oduvijek bile najljepše žene u leskovačkom kraju – priča ovaj prizetko, koji još nije dobio status miročije, jer mu je tašta živa.

donja-lokosnica_paprike (1) (Custom)

Oko 90 odsto Lokošničana živi od paprike tzv.“nizače”, čije je sjeme neko donio u selo prije dva do tri vijeka, paprike koja uspijeva samo u ataru tog sela i nigdje više, kao i prizetkovi, kojih ima i u okolnim selima, ali nigdje u tom broju kao u Donjoj Lokošnici.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA