Monika Ponjavić: U susret Oskaru – Dunkirk

2134

Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 4. i 5. marta, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić.

Post-bregzitovska Britanija. To je prva misao koja se u kontekstu engleskih filmova iz 2017. godine može roditi. To jest, ako je film zaista ogledalo stvarnosti. A jeste. Jer kako drugačije objasniti novonastali talas britanskog ponosa koji nas je putem malih i velikih ekrana proteklih dvanaest mjeseci preplavio?

D 1

Predmet Nolanovog (Christopher Nolan) posljednjeg filma „Dankirk“ (eng. Dunkirk), koji mu je donio prvu nominaciju za režiju, je, kako sam naslov kaže, zapanjujuća istinita priča o spašavanju britanskih (i francuskih) trupa u kasno proljeće 1940, tokom Drugog svjetskog rata. Priča, ili možda bolje rečeno legenda, o Dankirku govori o nizu nepripremljenih civila koji, umorni od čekanja na odluke vazda sporih političara, a u želji da na neki način doprinesu pobjedi Saveznika u borbi protiv Hitlera, sklapaju ad hoc armadu sačinjenu od ribarskih brodića, jahti, šlepova, kajaka, parobroda, lopatičara, čamaca za spasavanje i svakog drugog mogućeg plovila koje vam padne na pamet, ne bi li spasili vojsku nasukanu na posljednji komad slobodne zemlje, na plaži nadomak Lamanša. Pritjerani uz vodu, nešto više od 330 000 vojnika je, u periodu između 26. maja i 4. Juna (kada je Čerčil izgovorio poznate riječi “we shall fight in the beaches”), bilo osuđeno na čekanje spore, ali sasvim izvjesne smrti.

D 2

Iako se primarno bavi Dankirkom i tihom dramom koja se na njegovim obalama dešavala, sam koncept filma je jedan od razloga zbog kojih Nolan u potpunosti ignoriše kultne priče poput “Queen Medway“ ili „Royal Dafodil“, koje su ovo epsko spašavanje obilježile. Svi oni koji očekuju akciju tog tipa je u ovom filmu neće naći, jer Nolan nije zainteresovan za likove koje stavlja u prvi plan, za njihove pozadinske priče, kao ni za agoniju rata prikazanu kroz horor sakaćenja, nasilja i krvi. Jer, „Dankirk“ nije „Spašavanje redova Rajana“ (eng. Saving private Ryan), nego film čiji je fokus usmjeren ka jednoj jedinoj stvari – prikazati iskonski horor morala.

D 3

Gledajući kompletan Nolanov opus i svu različitost žanrova kojima se koristi (triler, naučna-fantastika, super-herojski, ratni…), što ostaje kao njihov zajednički imenitelj, jeste neizvjesnost simptomatična za ono što danas možemo nazvati „heist“ film. Prvi film ovog tipa koji je Nolan iznjedrio bio je „Inception“, iako sam „The Dark Knight“ počinje u tom tonu i maniru. Naravno, ne možemo za „Dankirk“ reći da je „heist“, jednako koliko ne možemo reći da je ratni film. Jer nije ni jedno ni drugo. Odnosno možemo, jer jeste i jedno i drugo. Upravo to je posebnost Nolanovog novog filma koji, iako rađen u posve različitom žanru nego sva njegova djela ranije, u sebi nosi određene karakteristike svojstvene reditelju pod čijom palicom je nastao, zbog čega „Dankirk“ izgleda i diše kao sve drugo što je izašlo iz Nolanovog autorskog pera.

Njegov najkvalitetniji element i okosnica je, kao integralni dio koncepta, pametan prikaz uloženih napora da se u okviru jedne sedmice, koliko se radnja u „Dankirku“ dešava, spasu britanske i francuske trupe od nadolazeće njemačke odmazde. Nolan tu ključnu sedmicu neočekivano razbija u tri komponente, dajući svakoj vremenski okvir koji odgovara njenoj brzini. Na kopnu, akcija spašavanja traje sedam dana, na moru dan, a u vazduhu sat. Istovremeno, svakoj od ovih komponenti Nolan dodjeljuje po jednog centralnog lika kroz kojeg horor rata posmatramo i naposlijetku doživljavamo. Na kopnu pratimo redova britanske vojske, Tomija (Fionn Whitehead), na moru gospodina Dosona (Mark Rylance), koji u društvu svog sina Pitera (Tom Glynn-Carney) i njegovog prijatelja Džordža (Barry Keoghan) kreće u spasilački pohod, a u vazduhu smo sa Supermarin spitfajer (eng. Supermarine Spitfire) pilotima Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva (RAF), Kolinsom (Jack Lowden) i Farierom (Tom Hardy), s tim da je Farier centralni lik na nebu. Krećući se postojano naprijed, praćen odličnom muzikom Hansa Cimera (Hans Zimmer), koja za „Dankirk“ čini čuda, grčevito se držeći za likove koje prati, ali koji ga suštinski ne zanimaju, film skače iz jednog vremena u drugo, sporadično izazivajući određenu konfuziju, to jeste, sve do trenutka u kojem će se sva tri vremena spojiti u jedno, u samom zaključku, kada se film raspe u hiljade, ne, u milion komada. Do tog trenutka, činilo se kao da se Nolan, nakon fijaska pod nazivom “Dark Knight Rises” i “Interstellar”, ponovo vratio u igru.

D 4

U svojim djelima, reditelji obično interesovanje publike izazivaju posredstvom protagonista čije priče nastoje ispričati tako što im, bez izuzetka, u građenju konteksta daju pozadinsku priču i bogate dijaloške sekvence, čime stvaraju dramski angažovane i kompleksne likove. U „Dankirku“ se to ne desi. Odnosno, desi se, ali samo u tragovima, nagovještajima i na momente nešto eksplicitnije, što je ogroman problem. Nolanova odluka da publici ne da nikakav kontekst po pitanju povlačenja ili dolaska vojske na francusku plažu, njegova odluka da ne prikaže lice niti jednog njemačkog vojnika ili političara koji zakulisno vuče sve konce, sama po sebi nije problem, naprotiv. Ona je u ovom konkretnom filmu njegova najveća prednost jer, pored toga što mu daje atmosferu i određeni šmek, stvar je odluke. Hrabre odluke, jer napraviti igrani film o staloženosti vojske koja je svoj kraj čekala “mirno, kao da stoji u redu za autobus” nije nimalo jednostavan zadatak. Međutim, Nolanova neodlučnost i, usudila bih se reći, nedostatak te iste inicijalne hrabrosti da svoju ideju i odluku sprovede do kraja u djelo, je problem koji je značajno narušio kvalitet ovog potentnog filma. U tako jakim konceptima mora se ići do kraja ili ni ne pokušavati.

D 5

Kada kažem do kraja, onda prije svega mislim da se treba ostati dosljedan ideji koju propagiraš, koja je od „Dankirka“ sa lakoćom mogla napraviti remek-djelo. Ovako, ostajući negdje na granici, u sigurnoj zoni, između dobrog, pa rekla bih i progresivnog, koncepta i klasične interpretacije demonstracije britanskog ponosa, Nolanu je pošlo za rukom da lošim, patetičnim krajem i nizom ambivalentnih odluka niz vodu baci još jedan kvalitetan projekat, još jedan veliki budžet i da se ponovo, pred dijelom publike i kritičarima, izvuče na račun svog imena i ranije stečene slave. Ako zanemarimo posljednjih dvadeset minuta filma koji su bez ikakvih napora skliznuli u banalnost i pretjeranu patetiku, osnovni problem „Dankirka“, zasnovan na ranije pomenutoj neodlučnosti, ogleda se prije svega u njegovoj odluci da gospodinu Dosonu da određeni kontekst, a da Tomiju i Farieru ne da nikakav. Kako su u pitanju tri lika čiji je primarni zadatak da korespondiraju sa vremenom i publikom, postajući naše oči i uši na terenu, njihov tretman je trebalo da bude isti. Umjesto toga, Nolan je stvorio izvjesnu nejednakost među onome što je suštinski zahtijevalo ravnopravnost.

D 6U tom smislu, za film i koncept neizvjesnosti na kojem je zasnovan, svođenje svih situacija i svih likova na minimum, na arhetipove, koji bi bez riječi izvršavali svoju dužnost, svakako bi radilo bolje. Dodatno, koristeći se samo muzikom, zvukovima i vojnim komandama, kao osnovnim elementima i generatorima atmosfere i ambijenta, dodatno bi se naglasila drama koja se odvijala na terenu, što je očigledno i bila Nolanova namjera, o čemu svjedoči fantastična scena uvoda i jednako dobar prvi čin filma, koji je u stopu prati. Međutim, Nolan, baš kao i Aronofski (Darren Aronofsky), pati od pretencioznosti i potrebe za grandioznim rezultatima, čiji je ishod obično gomila balasta koja mu svojoj težinom zatrpava i urušava često snažnu ideju. U svojoj nemogućnosti da presiječe i odbaci, Nolan tako postaje žrtva sopstvene ambicije. Manje je više, što bi rekao Mis van der Roe (Mies van der Rohe).

Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 4/5

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA