Darko Momić: Počasni stroj za Abazoviće

1401
Darko Momić
Darko Momić je novinar i kolumnista. Počeo u Glasu Srpske, pisao za Tanjug, magazine Pravda, Faktor i Nedeljnik, najduže radio u Pressu RS, odnedavno ponovo u Glasu Srpske.

Od Tucindana, 5. januara 2006. godine prošlo je punih 12 godina i za to vrijeme po tri puta su održani lokalni i opšti izbori.

Nepuna dva mjeseca poslije pomenutog datuma, Milorad Dodik je preuzeo političke konce u Srpskoj i ako se izuzme već zaboravljena pobjeda opozicije na lokalnim izborima 2012. godine i ulazak Saveza za promjene u vlast na nivou BiH poslije opštih izbora 2014. godine i dalje ih čvrsto drži u rukama.

On vodi glavnu riječ, a opozicionari se batrgaju između ličnih sujeta i ubačenih elemenata, lutaju između Mektićeve borbe protiv kriminala i korupcije i etikete izdajnika i probosanaca, prilično nemušto zbijaju neodlučne redove pred odlučne oktobarske izbore…

Ali zašto je 5. januara 2006. godine referentan datum? Ko pamti unazad punih 12 godina i sjeća se krvavog 5. januara 2006. godine kada su pripadnici Eufora na kućnom pragu ubili Radu Abazović i teško ranili njenog muža Dragomira i tada dvanaestogodišnjeg sina Dragoljuba?!

Nažalost, na njihovu tragediju prestali su da podsjećaju i novinari, a političari ih se nisu sjetili ni u jednom od šest izbornih ciklusa koji su prošli od kako su Abazovići ostali bez supruge i majke. Bezobzirnije od domaćih političara ponijeli su se samo mirovnjaci koji su bez ijedne riječi žaljenja zbog brutalnog ubistva nedužne žene i teškog ranjavanja njenog sina i supruga odbili odštetni zahtjev Abazovića uz obrazloženje da je sve u “skladu sa mandatom”.

O ponašanju mirovnjaka uzaludno je trošiti riječi, jer je njihova bahatost i nedodirljivost aksiom, ali bahatost naših političara, prije svega vlastodržaca svakako zaslužuje koju riječ. Doduše i to je uzaludno, jer godinama živimo u vaktu onih koji obraza nemaju, ali jedna jako nespretna, da ne budem grublji, izjava predsjednika Srpske o Srbima na službi u Oružanim snagama BiH, naprosto kopka tastaturu.

“Svaka čast Srbima koji su tamo, ali ja ih ne doživljavam kao naše”, rekao je Dodik. E sad, može mu se spočitati da je poručio da Srbe u OS BiH ne doživljava kao naše, a može biti i da je mislio da OS BiH ne doživljava kao naše. Ali kod nas je i Dejtonski mirovni sporazum kao švedski sto sa koga svako uzima ono što mu odgovara, a kamoli neće jednu izjavu interpretirati onako kako im paše.

U svakom slučaju, opozicionari, a u prvom redu srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić iskoristiće Dodikovu nesmotrenu izjavu da privuče koji glas i to nije nikakav novost, pogotovo jer smo se i te kako nagledali obrnutih situacija.

Elem, predsjednik Srpske nije trebao da dozvoli Miloradu Dodiku da poruči srpskim vojnicima i oficirima iz Trećeg pješadijskog Republika Srpska puka koji baštini tradiciju Vojske Republike Srpske da su nepoželjni u Banjaluci. Ruku na srce, kasnije je Milorad Dodik malo korigovao predsjednika RS koji je poručio da su 9. januara dobrodošli na Trg Krajine, ali da ih on neće moliti da dođu.

Ali sumnjam da se korigovao zato što mu je neko rekao da se sada 24-godišnji Dragoljub Abazović koji je izvidao rane od metaka Eufora, nalazi na službi u Oružanim snagama BiH! A njemu svakako i nije mjesto u počasnom stroju OS BiH, već na prijemu u Palati Republike, zar ne!

Darko Momić

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA