Opasne veze

781
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar Dnevnog avaza. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“.

Kakav početak godine! A gdje je tek oktobar? Da li će biti dovoljno karaktera da se sve opiše; da li će biti dovoljno baterija u diktafonima da sve snime; da li će biti dovoljno memorije na karticama kamera da sve zabilježe?

Da li će biti dovoljno ekonomskih analitičara i političkih mislilaca da sve objasne i da po svemu pospu ukusni prah žestoke kritike? Ima li, na koncu, života nakon oktobra? Vidjećemo u novembru. Ko dočeka i ko preživi.

Šta se desilo u prve dvije nedjelje nove godine? Sitnica, rekao bi sir Oliver. Ništa vrijedno pomena. Najveći kuršlus se zapravo desio u novogodišnjoj noći kada su se – de znaj zašto – pobili Tifa i Alen. Roker koji je nedavno zamalo razočarao Sarajlije više nego Kusta potvrdio je glavom Bišćanina u crvenoj generalskoj uniformi, a ovaj se na njega potom džilitnuo nogom. Veći belaj je spriječen, ali to ne znači da Brega od toga neće napraviti album.

Šta bi potom? Salkić je još jednom prizvao bošnjački duh da se odupre zlim Srbima, ali tek treba da vidimo – i mi i Salkić – šta se tu valja i ko će koga do izbora počešati gdje ga najmanje svrbi. Znajući nas, odnosno njih – a Ćopić je rekao šta u tim prilikama treba da se radi – čini mi se da će tamo, u njih, prvo stradati onaj koji je bio najmirniji, dok će ovaj čije svako saopštenje počinje sa genocidom i diskriminacijom Bošnjaka u manjem bh. entitetu avanzovati iz jedne kožne garniture u drugu.

Dan nakon još jedne apelacije bio je svečani defile. I Dodik sam na crti. Čak se i predsjednik Južne Osetije maknuo u stranu. Da ne smeta. Biljana je lijepo otpjevala himnu, gradonačelnik je imao zanimljiv kaput, Dodik je govorio kako Dodik uvijek govori u takvim prilikama, a na kraju je – de znaj zašto – ponovo puštena kafanska himna „Pusti zoro“. Neko je prevario (re)publiku da je Manjifiko pjesmu napisao za deveti januar i posvetio je Republici Srpskoj i arhidžakonu Stefanu.

Salkićeva apelacija još nije stigla pred glavatu gospodu kad li panduri pohapsiše kolege novinare iz Slovenije u Prijedoru, a ja dan-dva-tri kasnije novu slovenačku ekipu sretoh kod Ruže. Stanovita Dijana Đuđić pristala je na kamatu od dva odsto, a zauzvrat je odobrila – kredit? zajam? – gotovo pola miliona evra Slovenačkoj demokratskoj stranci koju vodi bivši premijer Slovenije Janez Janša i koji se – da ispunimo očekivanja onih koji vjeruju da sve ovo pišem samo da bih mogao negdje da se očešem o predsjednika – sa predsjednikom nekada po Slovenijama fotkao, a znamo, uz to, da u Sloveniju postrojenja i kapital seli i stvoritelj aktuelnog ministra finansija.

Na kraju dana bi lekcija Savezu za promjene koji nije znao kako da se probije do male sale Narodne skupštine Republike Srpske onomad nekad prošle godine. Namrgođene brade i prijeteći mišići posjedali su u prve, druge i treće redove mala sale, ali da vidimo mi šta je tu vijest. U poslaničkim klupama nema lopova? Nema ratnih mešetara i skupljača inokosnih? Nema nepismenih? Nema lihvara? Nema lažnih humanitaraca?

Još ples donskih kozaka nije utihnuo, a već su stigli i novi instruktori i novi plesovi. Mislio sam da se sprdam sa glasovnim promjenama, ali dok ti onolikoj masi objasniš jednačenje suglasnika po zvučnosti – odoše jaja. Ako su oprezni u pravu, najebali smo. Ako nisu u pravu, onda bi trebao da najebe onaj ko ih je tamo pustio, ali to se, znamo svi, neće desiti.
I? Šta još može da se desi?

Ne znam. Ali ako se ovako nastavi, neće biti nikakvo čudo ako i Ivana Lovrić konačno progovori.

Goran Dakić

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA