Monika Ponjavić: Golden Globes – Vrijeme trendovskih beskičmenjaka

3236

Na 75. dodjeli “Golden Globes“ nagrada, koja je održana u nedjelju, 7. januara, pobjednici su, gotovo bez izuzetka, bile žene. Od „crvenog tepiha“, kojim su ponosno dominirale sve nijanse crne, simbola solidarnosti i zaštitni znak kampanje #TimesUp / #metoo u borbi za jednakost, a protiv seksualnog nasilja (nad ženama), preko atmosfere i (nedvosmislenih) političkih govora, do samih nagrada.

Sve je bilo u znaku žena, čak i kada je riječ o kategorijama najboljih muških uloga, sporednih ili glavnih, „sve-muške liste reditelja“, kako ju je prozvala Natali Portman, ili kategorije najboljeg filma, odnosno serije.

Kada je riječ o sedmoj umjetnosti, nagrade za najbolja dostignuća, u kategorijama komedije i drame, ponijeli su „Lady Bird“ i „Three Billboards outside of Ebbing, Missouri“, dok su se priznanjima u domenu televizijskih serijskih programa okitili „The Handmaid’s Tale” i “Big Little Lies“. Najbolje glumice su, redom: Frensis Mekdormand (Three billboards outside Ebbing, Missouri), Alison Dženi (I, Tonya), Sirša Ronan (Lady Bird), Elizabet Mos (The Handmaid’s Tale), Nikol Kidman (The Big Little Lies), Rejčel Brosnan (The Marvelous Mr. Maisel), dok su u kategoriji muških uloga nagrade ponijeli: Geri Oldmen (Darkest Hour), Džejms Franko (The Disaster Artist), Sem Rokvel (Three billboards outside Ebbing, Missouri), Aziz Ansari (Master of none), Juan Mekgregor (Fargo) i Aleksandar Skarsgard (The Big Little Lies). Najboljim režiserom je proglašen Giljermo del Toro, za jedan od svojih slabijih filmova, „The shape of water“ (u kojem je savršenog muškarca zamijenila čovjekolika riba), a nagradu za scenario sasvim je zasluženo odnio Martin Mekdona, sa filmom „Three billboards outside Ebbing, Missouri“, koji je i režirao.

GG 1

Drugim riječima, nagrade su ponijele priče o represivnim i mahom neučinkovitim sistemima, o porodičnom nasilju (nad ženama), seksualnoj eksploataciji (žena), nasilnim i manipulativnim muškarcima koji žive na granici strašnog rasizma i mizoginije (Skasgard, Rokvel), zapostavljenim ženama, neostvarenim potencijalima žena, homoseksualnom odnosu, koji su mnogi proglasili pedofilijom i to bez gledanja filma, te naposlijetku o muškarcima levatima, koje su bez greške igrali Mekgregor, Franko i Ansari. Bez puno okolišanja, osnovna zajednička poruka svih ovih filmova jeste da žene mogu biti srećne i uživati pravo glasa onda i samo onda kada se same ili udružene zajedno, dovedene do potpunog očaja i beznađa, pobune protiv dominantnog, često generalizovanog, okrutnog muškog svijeta. I ne bi to bio problem (jer je riječ o dobrim serijama i filmovima) da se sve nije odigralo u svjetlu prošlogodišnjih nemilih događaja. Kao žena, imam veliki problem s tim.

Naime, rezultat ovakve (trendovske) odluke nastao je kao posljedica lavine, pokrenute prošle godine tekstom u američkom Njujork Tajmsu (New York Times), u kojoj su na čelu sa Harvijem Vajnstajnom, redom nestajali svi veliki i nevaljali holivudski moćnici, sa izuzetkom Vudija Alena i Romana Polanskog, oličenja Holivudskog nemara prema ženama, koji i dan danas s vremena na vrijeme uživaju ovacije svojih jednako uticajnih i priznatih koleginica (Meril Strip, Opra Vinfri su samo neke od njih), čiji se trendovski glas sporadično prolomi holivudskom divljinom. Da stvar bude gora, veliki borac i u neku ruku oličenje ženskih prava, Elizabet Mos, koja je dala ostrašćeni feministički govor prilikom prihvatanja nagrade, je ni manje ni više do član Sajentološke crkve, kulta koji je u ne tako davnoj prošlosti prilično javno “razapinjao” žene (Leah Remini) i unižavao svaku ljudsku slobodu i pravo na život. S druge strane, Vajnstajnovo zlostavljavljanje i nedolično ponašanje traje dvije decenije, a do sada su na površinu isplivali podaci o brojnim holivudskim zvijezdama (uključujući i žene) koje, iako su svega bile svjesne, ništa po tom pitanju nisu uradile. To jeste, sve do 5. oktobra, kada je gore pomenuti tekst izašao u štampi i tako zakotrljao priču.

Barbara Meier

Čitava abnormalnost ove, pa rekla bih čak, groteskne situacije, podsjetila me je na „Kvadrat“ Rubena Ostlunda, čiji je film, vrlo nepravedno ostao praznih ruku, iako bi se u konkurenciji sa djelima poput „Loveless“ i „A fantastic woman“, očekivalo da prosječni „In the Fade“ ne ponese kući ništa. Spominjem „Kvadrat“ jer su nagrade „Golden Globes“ još jednom potvrdile ono što je Ostlund filmom nastojao reći – da živimo u vremenu beskičmenjaka, slabića i kukavica, bez obzira na njihov pol, boju kože, kulturu, vjerska i politička uvjerenja ili seksualna opredjeljenja, koji mogu i djeluju samo u čoporu. Ili ne djeluju uopšte.

Tome u prilog ide i činjenica da su glumice Blanka Blanko i Barbara Mejer, te predsjednica HFPA udruženja (Hollywood Foreign Press Association) Meher Tatnam, zbog svoje odluke na dodjelu nagrada dođu u odjeći koja nije nužno crna, javno prokazane, žigosane i stavljene na stub srama, ne samo od strane internet pravednika, nego i svojih kolega koji su eto tu noć odlučili da se za prava žena bore osporavanjem prava žena da na dodjelu dođu obučene onako kako one to žele, bez obzira na motive iza njihovih odluka.

GG 3

Ulaziti u debatu oko toga da li su nagrađena djela zaista najbolje što nam je 2017. imala za ponuditi već odavno nije važno. Možda jesu. Možda nisu. Na kraju krajeva, nije to ništa novo, ali dodijeliti nagrade pričama i likovima koji se bore za ravnopravnost i jednakost, zarad pukog trenda, zaista je degutantno. Ne zato što te priče nisu dobre ili vrijedne pričanja, jer one to jesu. Nego zato što je u pitanju kampanja kratkog daha, nastala na temeljima potpuno pogrešnih uvjerenja, čiji su aktivni predstavnici i začetnici mahom srž i sastavni dio problema.

Da, boriti sa za prava govora, za jednakost, za ravnopravnost. Da. U okviru trenda? Ne.

A koliko je riječ o trendu, vidjećemo sljedeće godine kada dobijemo novi slogan. Prošli smo #OscarsSoWhite, #TimesUp i #metoo. Borili smo se za LGBT prava, za migrante i protiv rasizma. Ništa uradili nismo (Ili, ako jesmo, napravili smo tek prve korake). Danas tako stojimo ponosno sa ženama, a sutra…Šta ćemo sutra?

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA