Ko su bila braća Praljak?

2502

Braća Praljak, Mijo i Slobodan, bili su sušte suprotnosti. Ali, osim fizičke sličnosti, jedno im je bilo zajedničko. Obojica su bili spremni da idu do kraja i poginu za svoje ideje i stavove. Prvi za jugoslovenstvo i partizanstvo, a drugi za ustaštvo i hrvatsku stvar.

To je, uostalom, pokazalo i nedavno samoubistvo mlađeg Praljka u Hagu, nakon što je pravosnažno osuđen za ratne zločine u BiH i udruženi zločinački poduhvat sa državnim vrhom Hrvatske.

Ovo za SrpskaCafe tvrdi Banjalučanin Mile Basalo (73), koji je upoznao starijeg brata Miju Praljka početkom devedesetih godina, kada su pobunjene hrvatske oružane snage blokirale kasarnu Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Čapljini.Croatia War Crimes

– Sa Mijom sam tada proveo 43 dana. Znam da je do kraja bio za cjelovitu Jugoslaviju, a analizirajući ono što se desilo u Haškom sudu, 29. novembra kada je Slobodan Praljak izvršio samoubistvo, mogu reći da je i on išao do kraja – kaže Basalo.

Jedini protiv ubijanja

Vraćajući se na početak devedesetih godina, Mile Basalo otkriva da je Mijo bio jedini Hrvat iz mjesta Grabovina u Čapljini, koji nije odobravao ubijanje vojnika JNA u obližnjoj kasarni.

– Ostali proustaški orijentisani grabovinački Hrvati su nas držali u okruženju sa uperenim mitraljezima i ostalim oružjem, a Mijo je, svojevoljno i tražeći zaštitu, sa suprugom Rozalijom prešao u kasarnu. To je odobrio potpukovnik Božović i svi smo tada s čuđenjem pratili ponašanje Mije Praljka. Ubrzo smo se uvjerili da je to iskren i pošten čovjek-prisjeća se Basalo, koji je tada bio građansko lice u kasarni Garnizona Čapljina (Vojna pošta 2469) – priča ovaj Banjalučanin.

On navodi da je Mijo Praljak noću donosio izgladnjelim vojnicima hranu iz svoje kuće, samo 200 metara udaljene od kasarne.

– Kada sam ga pitao zašto je došao kod nas, rekao je da je kao borac Narodno-oslobodilačkog rata (NOR) ne pripada “njima”, odnosno paravojnim formacijama Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Zbora narodne garde (“Zengama”). Ubrzo je, kao iskusan borac NOR-a i partizan, obučavao mlade vojnike zajedno sa oficirima čapljinske kasarne. Sa njima je kopao rovove i grudobrane da bismo sačuvali žive glave. U tom vojnom objektu tada je bilo 126 vojnika i 46 oficira i građanskih lica – kaže Basalo.

Mile Basalo
Mile Basalo

On dodaje da su Mijo i njegova žena Roza bili u prvim redovima odbrane kasarne, kada je 13. i 14. decembra 1991. godine počeo žestok napad na taj vojni objekat i kada je ranjen jedan vojnik.

Do kraja sa JNA

Još otkriva da su Mijo Praljak i njegova supruga u kasarni izdržali mnoštvo napada hrvatskih snaga i regularne Vojske Hrvatske, te da su iz tog objekta evakuisani u helikopterskom desantu u proljeće 1992. godine, koji je naredio general JNA Momčilo Perišić.

– Zajedno sa ostalim oficirima i pripadnicima JNA prevezeni su u Trebinje. Ne znam šta je dalje s njima bilo. Ja sam, 14. decembra 1991, uspio da se spasim i dođem do Banjaluke -kaže Basalo.

On dodaje da je skladište Garnizona JNA u čapljinskom mjestu Dretelj bilo mjesto po zlu poznatog logora za Srbe i muslimane.

– Skladište tog garnizona Gabela, takođe, je bilo logor za pripadnike pomenuta dva naroda-navodi Basalo.

On kaže da i priča o braći Praljak pokazuje da je protekli građanski rat u BiH donio teške posljedice, ne samo narodima, već i porodicama.

Mile Basalo je ratni vojni invalid, penzioner i raseljeno lice. Radio je kao građansko lice u JNA do 19. maja 1992. godine i to u Zenici, Banjaluci i Čapljini, a do 30. avgusta 2000. godine bio je pripadnik Vojske Republike Srpske u 101. brigadi.

M. Čabarkapa

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA