Monika Ponjavić: mother! Film o kojem svi pričaju

2362

Postojalo je vrijeme kada sam i ja, kao i gomila drugih klinaca, sa nestrpljenjem iščekivala nove filmove Darena Aronofskog. “Rekvijem za snove” (eng. Requiem for a Dream), “Fontana” (eng. The Fountain), “Crni labud” (eng. Black Swan), bili su samo neki od njih.

Ta fascinacija, izgrađena na temeljima njegovog debitantskog filma, bila je dovoljna za stvaranje kulta ovog režisera koji još uvijek ubire plodove svoje stare slave. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, postepeno se odraslo, što je naposlijetku dovelo i do različitog shvatanja Darena Aronofskog, te odbacivanja prije svega “Fontane”, a zatim i svega ostalog, s tim da je u cijeloj toj priči o razvoju Daren ostao isti – banalan, pretenciozan i pun sebe. Nažalost.

M 1

Nažalost, jer se radi o talentovanom, spretnom reditelju (kojem autorski rad očigledno nije jača strana). Jer, da jeste, do sada bi se već desio (veliki) film koji radi na svim nivoima, a ne samo na vizuelnom i tehničkom, da ne kažemo zanatskom. Jer Daren jeste zanatlija, u pravom smislu te riječi, koji je u svojoj rediteljskoj karijeri itekako ispekao zanat, što mu niko ne može osporiti.

Njegovi filmovi su u tom smislu besprijekorni, uključujući i “majku!” (eng. mother!), koja stoji kao dokaz pametne režije, ali i kvalitetnog rada sa glumcima. U pitanju su dva elementa koja ovaj film čine, uslovno rečeno, dobrim, čime se uspijevaju zadržati ružičaste naočale koje uvijek idu ruku pod ruku sa Darenovim imenom. Međutim, kao i u većini (da ne kažem svih) njegovih “besprijekornih” prethodnih filmova, nedostaje ključna stvar – priča i suština zbog koje je odlučeno da se ona ispriča. I to je tako.

mother!

Radnja filma koja se dešava u osamljenoj kući u sred ničega, negdje, prati dvoje likova  – Majku (Jennifer Lawrence) i Njega (Javier Bardem). Majka, supruga i domaćica, čija je osnovna svrha očuvanje kuće i harmonije u kojoj žive, je naravno “Majka Zemlja”, a on, suprug i uticajni pisac, je naravno “Bog”, kreator. Jer, kako drugačije? Zaplet priče nastaje u onom trenutku kada se na njihovom naizgled idiličnom pragu pojavi Čovjek (Ed Harris), odosno prvi čovjek, odnosno Adam.

Ako to nekome nije bilo jasno ili još uvijek nije jasno, Daren je uveo i ranu na rebru, ne bi li ovaj podatak dodatno naglasio. A zatim je uveo i Ženu (Michelle Pfeiffer), odnosno prvu ženu, odnosno Evu. Eva je, kao i svaka žena, manipulativna, pakosna i bez imalo takta. Nakon niza neprijatnih situacija, negdje od sredine filma uvodi Sinove (Domhnall Gleeson, Brian Gleeson), Sveštenika (Stephen McHattie), Crkvu (Kristen Wiig); sve po redu kako spada. O svima njima nam zatim daje svoj lični sud, govoreći nam šta i kako bimo trebali da mislimo. Bez izuzetka. Ne ostavljajući dovoljno prostora za interpretaciju bilo koje vrste.

O svima njima koji su očigledno svojim prisustvom i djelovanjem narušili mir i stabilnost “Majke Zemlje”, iz čije tačke gledišta posmatramo ovaj svijet i “ljude” u njemu.  Njen nemir, postignut Darenovom vještom režijom i kamerom iz ruke, gotovo konstantnog krupnog kadra, sa lakoćom je uspio proizvesti efekat kojem je, pretpostavljam, sve vrijeme težio – prenijeti isti nemir na publiku. Ovakav postupak, te njena gluma, su ujedno i najbolji elementi filma, vrijedni svih pohvala. Međutim, čak i pored tako kvalitetnih tehničkih elemenata, poruka koju on predočava gledaocima kroz toliko podcrtane patnje Majke Zemlje, a od strane čovječanstva, ispada neubjedljiva i plitka. Donekle je nejasno i miješanje biblijskih i nju-ejdž koncepcija (Bog, Raj, Adam i Eva sa jedne strane, a Majka Zemlja sa druge), gdje se dobija neki populistički konglomerat duhovnosti.

M 3

Ako je duhovnost tema na kojoj se željelo poentirati (a jeste), onda je način na koji je to ovdje urađeno zapravo korjenito pogrešan. U tom smislu, određen broj filmova koji su, na primjer, prošle godine bili u utrci za nagradu Akademije (spominjem “Oskare” jer je Darenova “majka!” film o kojem se u tom kontekstu već sada govori), poput “Ograda” (eng. Fences) ili “Mančestera pored mora” (eng. Manchester by the sea), su, bez obzira na tematiku kojom se bave ili nedostatak eksplicitnog tretiranja Boga, Adama i Eve, Kaina i Avelja, Rajskog vrta i slično, odnosno bez podvlačenja i podcrtavanja, duhovniji i daju više prostora za razmišljanje o velikim temama kojima se Aronofski ovdje (ali i svuda) odlučio baviti.

Da ga ne upoređujemo sada sa nekim drugim filmovima koji su istinska remek djela sedme umjetnosti, poput “Stalkera”, koji se na jedan nepretenciozan način bavi istim velikim pitanjima. Zapravo, dok ovo pišem, shvatam da je Darenov osnovni problem što želi biti Tarkovski. Što želi napraviti novog Stalkera i tako se upisati u “Dvoranu slavnih”, a prosto nema kapacitet ni dovoljnu širinu da to i uradi (jer sve radi doslovno i iz pogrešnih razloga). To je, dakle, prvi i osnovni problem “majke!”, ali i jedini, što je ključ, jer bez toga, bez priče, bez smisla, bez suštine, bez istorije njegovih likova izgrađene na filmu, nema filma, niti ga može biti.

M 4

Drugim riječima, da nije toliko banalan, bio bi savršen, ali onda bi to bio jedan posve drugi film, jer se njegova banalnost zapravo zasniva na njegovoj suštini.

Ocjena: 3/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA