Monika Ponjavić: “Blade Runner 2049” – Ciklična priroda neshvatanja

2342

“Blade Runner 2019” (Istrebljivač), film Ridlija Skota (Ridley Scott), baziran na romanu Filipa K. Dika (Philip K. Dick), je danas univerzalno (i sa punim pravom) prihvaćen kao remek djelo.

Neki (filmski čistunci) bi čak rekli da mu nastavak uopšte nije ni bio potreban, jer je kultni status Ridlijevog “Istrebljivača” s vremenom postao svetinja kojoj se iznova uredno vraća (često čak i na godišnjem nivou), ali se u nju ne dira. Međutim, to nije uvijek bilo tako, a zbog ranih vijesti o slabom učinku na bioskopskim kasama njegovog nasljednika, čak se čini da se istorija (nažalost) ponavlja.

B 1

Da. “Istrebljivač” je, kao i sva velika djela umjetnosti, u početku doživljen kao fijasko, ne samo zato što nije uspio ostvariti očekivan prihod, nego i zato što je bio potpuno neshvaćen od strane publike kojoj je bio namijenjen. Izlišno je sada govoriti o razlozima za tako okrutnu i nesrećnu sudbinu jednog od najboljih filmova ikada snimljenih, jednog od onih koji su bili u stanju preokrenuti kompletnu filmsku industriju naglavačke i pomjeriti granice kreativnih sloboda koje su naposlijetku dovele do vrlo značajnog progresa u žanru naučne fantastike, ali i filma generalno. 35 godina kasnije ništa se nije promijenilo. Los Anđeles je više distopijski nego ikad, Dekard (Harrison Ford) je star, oronuo i potpuno sam, baš kao i koncertna sala u kojoj živi, a istrebljivači su još uvijek zaduženi za istrebljenje replikanata, ovaj put starijih verzija sopstvene vrste. Publika je, međutim, ostala ista. I dalje nesposobna da prepozna kvalitet, čak i onda kada im se on nalazi tik ispred nosa, o čemu svjedoči i slab učinak na blagajnama. Ako se istorija ponavlja, onda ćemo morati sačekati do 2027. da bismo mogli govoriti o uticaju “Istrebljivača 2049” na kulturu, jer je tek nakon 1992. godine, kada je u javnost izašao takozvani “director's cut”, a kasnije i “final cut”, Ridlijev film uspio pridobiti pažnju kako kritike tako i publike koji su ga nedugo potom proglasili remek djelom. Bila je potrebna distanca od deset godina i upornost reditelja da svijetu pokloni svoju viziju i tako pobijedi strah producenata i velikog studija koji u datom trenutku nisu imali dovoljno kapaciteta da je prepoznaju.

B 2

Iako je filmska kritika u dobroj mjeri naklonjena novoj verziji, odnosno nastavku Denija Vilneva (Denis Villeneuve), ipak, određena vrsta kritike u posljednjih nekoliko dana isplivava na površinu. Pitanja poput nedostatka priče, netačnog prikazivanja budućnosti, rastegnutog, sporog ritma, nerazvijenih likova ili seksističke prirode filma koja, prema nekima, čak graniči sa mizoginijom. Gledajući užarene rasprave na internetu, moram priznati da lično nisam imala problem ni sa jednim od gore navedenih “nedostatka” filma. Naprotiv. “Argument” “netačno prikazivanje budućnosti” ne znam čak ni kako bih komentarisala, s obzirom da se ovdje radi o distopijskom prikazu svijeta “Istrebljivača” koji se dijelom oslanja na viziju Ridlija Skota, a dijelom na viziju Filipa K. Dika, onako kako ga je on postavio u romanu “Da li androidi sanjaju električne ovce?”. Ako je, dakle, riječ o distopiji, a distopija je zamišljeno mjesto ili stanje u kojem sve ima određeni prizvuk lošeg ili neprijatnog, obično totalitarno ili ekološko degradirano društvo ili svijet, onda ne možemo govoriti o netačno prikazanoj budućnosti kao takvoj, nego radije o netačno prikazanoj distopijskoj budućnosti Ridlija Skota ili Filipa K. Dika, što ovdje nije slučaj.

B 4

S tim u vezu moramo dovesti i “spori” ritam filma, koji u dobroj mjeri korespondira sa svijetom koji nastoji prikazati. Kao i kod Linča (u “Tvin Piksu”) i ovdje je ritam jedan od presudnih elemenata filma, onih čiji je osnovni zadatak uvesti publiku postepeno u atmosferu distopijskog Los Anđelesa (a kasnije i Las Vegasa), ali i reflektovati oronulo društvo budućnosti, društvo na izdisaju. Ritam je spor iz prostog razloga jer prikazuje planetu Zemlju na umoru, što je, čini mi se, jedan od glavnih ciljeva koje je Deni “Istrebljivačem” želio postići; osjećaj bespomoćnosti i lične odgovornosti što je, za razliku od “majke!” Darena Aronofskog, ovdje postignuto suptilno, bez podvlačenja i potpuno u skladu sa atmosferom prethodnika kojem se divi. Dovoljno je da vidite samo jedan kadar u kojem auto centralnog lika policajca, interesantnog naziva “Kej” (Ryan Gosling), što je vrlo vjerovatno omaž Diku, jezdi kroz ruševine nekadašnjeg Los Anđelesa i čiji farovi zapravo predstavljaju jedini znak života u pustinji savremenosti. Pa bio on i vještački.

B 5

Kada je riječ o samoj priči, Vilnev je vrlo oprezno pristupio tom izazovnom zadatku, utoliko što je tokom cijelog filma gotovo doslovno pratio formulu prvog, pri tom suptilno i vješto, konstantno nadograđujući nove slojeve značenja, shodno vremenu u kojem se radnja dešava, 30 godina kasnije. Kej je poprimio ulogu Dekarda, policajca čiji opis radnog mjesta i dalje podrazumijeva istrebljenje replikanata. Mala, ali vrlo važna promjena, reflektuje se zapravo u prirodi Kejovog bića koji, za razliku od Dekarda, nije čovjek (nećemo sada ulaziti u debatu oko Dekardovog identiteta, nego ćemo uzeti stvari onako kako su postavljene, bez obzira na njihov krajnji ishod), nego replikant nove generacije zadužen da istrijebi preostale primjerke Neksusa 8. Postavka tako ostaje ista. U njoj Kej, baš kao i Dekard, voli ženu koja je nešto manje realna od njega. U prvom je to bila Rejčel (Sean Young), replikant nove generacije, prototip čiji životni vijek nije, kao u slučaju Neksusa 6 (Roj, Pris, Lio itd.), ograničen na četiri godine. U drugom je uloga žene-ljubavnice povjerena Džoj (Ana De Armas), hologramskoj vještačkoj inteligenciji. Nešto slično Samanti iz Spajk Džounzovog (Spike Jonze) filma “Ona” (eng. Her). Dakle, oba filma preispituju (ljubavni) odnos između “jedinki” postavljenih u neravnopravan odnos, shodno društvenim normama. U prvoj je to odnos između čovjeka i replikanta, a drugom između replikanta i programa. U tom smislu, “Istrebljivač 2049” i dalje preispituje suštinsko, egzistencijalno pitanje “Istrebljivača” koje glasi: “Šta znači biti čovjek?” (More human than human). Jer, ako Kej nije čovjek i ako Džoj (sreća) nije replikant nego ne-čovjek i ako ništa u njihovom odnosu nije realno, osim ljubavi koja se između njih rodila, šta onda realno čini realnim? Šta je onda život?

B 6

Ostajući dosljedan svom žanrovskom opredjeljenju naučno-fantastične detektivske noar priče, “Istrebljivač 2049” predstavlja čisto filmsko iskustvo kakvo danas rijetko imamo priliku iskusiti u bioskopskim dvoranama. Bez odavanja samog zapleta (prema željama autora), u pitanju je film koji se može posmatrati kao savršen nastavak na prvi dio, čiji je fokus i dalje priča o Dekardu, ali i kao film koji može stajati sam za sebe, čvrsto na svoje dvije noge što je, rekla bih, priličan uspjeh, uzevši u obzir kulturološki kontekst u kojem je nastao i broj očiju koje su tokom ovog cijelog procesa bile uprte u njega. Za kraj, bez puno pretjerivanja, vjerujem da je Denijev “Istrebljivač” jedan od vizuelno naljepših filmova koje sam ikada u životu pogledala, na čemu bismo trebali biti zahvalni jednom, jedinom, velikom Rodžeru Dikinsu (Roger Deakins). Vizionaru i legendi. Zato vas molim, otiđite i pogledajte ga na velikim ekranima, jer on to zaista zaslužuje.

B 7

P.S. Trendovske društveno angažovane kritike na temu (navodnog) seksizma filma koji se ogleda kroz njegov “nemarni i snishodljivi prikaz žena” ne bih ni komentarisala, jer mi je političke korektnosti i upornog insistiranja da se određenoj grupaciji da na značaju i ravnopravnosti zarad samog značaja i ravnopravnosti, a bez obzira na kontekst ili priču, zaista preko glave. Nije bilo dovoljno to da je pet uloga od osam pripalo ženama, niti da je žena u ovom konkretnom slučaju glavni pokretač priče. Jedino što je izgleda važno jeste da žene, u odnosu na muškarce, nisu dobile dovoljnu minutažu, da je mahom riječ o replikantima, hologramima i prostitutkama, te da je Dekard, za razliku od Rejčel, dobio šansu da ostari. Čime se scena sa mladom verzijom Rejčel bavi i šta se njom, u smislu narativa, želi postići izgleda uopšte nije važno. Smh. U nadi da će ovaj trend kukanja uskoro izumrijeti… do sljedeće srijede.

Ocjena: 5/5
Teksta napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA