Nebojša Ristić: Erl od Teksasa

710
Steve Earle

Bilo je samo pitanje dana kada će, nakon što su Sturgill Simpson, Chris Stapleton ili Jason Isbell počeli da mu se motaju po njegovom zabranu, čovjek koji je godinama unazad nosio baklju preuzetu od Williea Nelsona i Waylona Jenningsa, da se vrati onome što najbolje radi. 

Ovaj kriptovani uvod, a teško da je takav kad kolumnom dominira slika Stevea Earlea, imao je za svrhu da otvori priču o njegovom posljednjem albumu „So You Wannabe an Outlaw“. U karijeri dugoj preko 30 godina Steve je istraživao razne rukavce Americane, ali je primarno ostalo poimanje njega kao nekog ko savršeno mješa country i rock'n'roll. Ovo ne diskvalifikuje njegove izlete u blues, pop ili bilo šta drugo, ali je naprosto zvučno i vizuelno bio personifikacija onog što na ovom mjestu tako često pominjemo – outlaw (odmetnik).

Naslovna pjesma ovog albuma u kojem mu podršku pruža niko drugi do izvorni odmetnik Willie Nelson se tim fenomenom odmetništva bavi sa otklonom jer to ne mora biti i nije nužno samo fancy, već ima i onu svoju drugu, tamnu stranu. Samoća zagarantovana, sigurnost nepostojeća. Steve to je to najbolje osjetio na vlastitoj koži jer mu zatvor nije nepoznato okruženje, a ni medijskog linča zbog otvorenog iskazivanja anti-establišment stavova nije falilo:“ Svako bi htio biti slobodan, ali nikako i da bude sam“ jer: „Ako želiš biti odmetnik nikad nećeš naći dom“.

U prvim recenzijama se ponajviše isticalo da je ovo možda i najradikalniji Earlov zahvat u zonu countryja, ali nisam previše siguran u to ma koliko neki komadi poput „You Broke My Heart“ ili „Walkin’ In L.A.“ zaista bili čistokrvni country. Tu je i jedan, kako to standard nalaže, muško-ženski duet, „This Is How It Ends“. Što je najbolje, Miranda Lambert i Steve su to odradili tako dobro da sigurno spada u gornji razred ove kategorije. Miranda, koja je i sama kredibilna umjetnica, tu se našla jer su po Steveu upravo dame ono što modernom countryju donosi svježinu. Lično mislim da su u uvodu pomenuti momci ipak predvodnici, ali to nimalo ne umanjuje kvalitet onog što rade Miranda, Angaleena Presley, Aubrie Sellers i mnoge druge.

Uz obaveznu napomenu da to što se neko bavi countryjem nije nešto što treba braniti, generalno, zaista je teško naći direktnu country vezu u npr. „Fixin To Die“ u kojoj prije čujemo Zeppelin prizvuke iz one njihove monstruozne verzije „When The Levee Breaks“, negoli country.

Uostalom Earle je kroz cijelu svoju karijeru bio samo svoj, a to što se tu i tamo mogao čuti eho recimo jednog Springsteena, nikad nije ugrožavalo njegov integritet. Postoji ta šala u kojoj on kaže da su u osamdesetim svi, pa i on pokušavali da nadmaše Bossa, pa su im tako nastupi trajali preko tri sata neprekidno, s tim da je Boss bio slabić jer je za razliku od njih uzimao pauzu u tih tri sata. A ako se vratimo dublje u prošlost naći ćemo i Earlovu obradu „Rivers of Babylon“ nama poznatu isključivo kao Boney M. pjesmu, a sve kao dokaz njegove otvorenosti za najrazličitije uticaje.

Na „Dakle i ti bi bio odmetnik?“ što me iz nekog razloga neodoljivo podsjeća na naslov antologijskog The Byrds albuma „So You Want To Be A Rock'n’ Roll Star“, nema samo pjesama koje se bavi odmetništvom već i osvrta na lične brodolome oličene u dosad sedam razvedenih brakova. „Lookin’ For a Woman“ pjeva o nikad završenoj potrazi za ženom koja ga neće izigrati kao one prethodne. Nepopravljivi romantik, kako sam kaže.

Možda najljepša pjesma koju je Steve Earle ikad napisao, „Goodbye“, poznata i u anđeoskoj verziji Emmylou Harris, ovdje ima svoj eho u „News From Colorado“. Koliko je ta pjesma bitna i samom Earlu najbolje govori što je njen ključni stih „Ne mogu se sjetiti da li rekosmo zbogom jedno drugom“ naslov njegovih memoara koji se očekuju naredne godine.

U njima će sigurno biti mjesta i za čuveni prvi album Guya Clarka koji se upravo tako i zove „Old No. 1“. Na njemu je učešća uzeo i tada mladi Earle, iako ne postoje baš precizni podaci u kom obliku (kompozitor, basist ili samo prateći vokal). Dug za takvu čast i kasnije promovisanje i podršku od strane Clarka, vraća se ovdje kroz završnu, predivnu „Goodbye Michelangelo“:“Da li je ovo zbogom dok ne dođe red na mene? Neću morati putovati naslijepo jer si me ti naučio sve, zbogom Mikelanđelo“.

Koliko ja znam vojvoda je viši plemićki rang od erla, ali Steve očigledno nije imao problem da svoj sjajni prateći bend nazove „Vojvodama“. Time je dodatno pokazao koliko je imun na ego-tripove za koje teško i da bi imao vremena zbog neprestanih turneja i albuma svakih 18 mjeseci (tako je sam izračunao) kako bi podmirio silne alimentacije i imao novca za brigu oko autističnog sina. To može samo veliko srce teksaškog džentlmena. Bio je jedan takav i zvao se Townes, sada mu je ime Steve.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA