Terapijski psi za pomoć djeci i odraslima

702

Psi se u BiH ne koriste u terapijske svrhe, što je praksa u svijetu, ali i regionu, izjavila je Sonja Stančić, psiholog i odgajivač irskih pšeničnih mekodlakih terijera.


Ona sa svojim psom, ženkom Zivom, trenutno prolazi obuku u Rijeci, a namjera joj je da na jesen omogući da se u BiH edukuju i drugi terapijski psi i njihovi vlasnici, odnosno da ne moraju ići u druge države.

Stančićeva je objasnila da postoje tri kategorije terapijskih pasa, od koji su prva psi namijenjeni za rekreaciju i razonodu.

– To su psi koji posjećuju staračke domove, vrtiće, bolnice, psi koji imaju određen stepen socijalizacije i edukacije, a prošli su veterinarske testove i slično. Drugi stepen su psi koji su namijenjeni razvoju kognitivnih, socijalnih i emocionalnih potreba djeteta i odraslih. Obično se koriste zajedno sa vodičem i službenom osobom iz pomagačke profesije kao što su psiholog, pedagog, andragog, dok su treći službeni terapijski psi, koji prolaze edukaciju koja traje dvije i više godina za pomoć invalidnim osobama, slijepim osobama i tako dalje – rekla je Sonja Stančić.

11709898_1091107987598617_3842509476491861030_o

Namjera joj je da omogući uvođenje prve dvije kategorije terapijskih pasa, dok za Zivom prolazi obuku za dodatni razvoj kognitivnih, emotivnih i socijalnih potreba djece.

– Proces nije jednostavan, iako dok prolazimo kroz to izgleda prilično jednostavno, pogotovo meni jer sam iz pomagačke profesije pa mi je dosta toga poznato. Ziva je bila na evaluaciji u Rijeci u Udruženju koje se bavi određenom vrstom rada sa psima koji su namijenjeni djeci sa problemima u čitanju, sa defektološkim problemima, djeci sa posebnim potrebama – kaže Sonja Stančić.

Na kraju edukacije polažu se testovi koji se šalju u američko udruženje za terapijske pse i na osnovu tih rezultata se dobija licenca koja vrijedi za života psa.

Na pitanje da li je komplikovano razviti ovu praksu na domaćem području objasnila je da je izuzetno teško jer iako je prvobitno rješavala stručni dio organizacije edukacije, kao što je dolazak edukatora, testiranje pasa, naišla je na ozbiljnu prepreku, a to je zakonski okvir.

– Po zakonu u BiH, entitetskim zakonima i pravilima lokalnih jedinica psima nije dozvoljen ulazak u službene prostorije i na javne površine, od zelenih javnih površina, parkova, do škola, bolnica, biblioteka… Moramo prvo da uskladimo pravilnike lokalne zajednice i zakone kako bi pas uošte bio prepoznat kao kategorija koja može da pomogne – rekla je ona.

13433067_1151666768209405_8559084180801445592_o

Ipak, sve prepreke na koje nailaze, neće je natjerati da odustane jer vjeruje da ne nemjerljiva pomoć koji psi mogu pružiti i djeci i odraslim.

– Pas je neko ko ne osuđuje – on prepoznaje samo čistu emociju. On vas ne vidi kao osobu s posebnim potrebama, ne vidi vas kao nekoga ko muca, ko je nesiguran, anksiozan i slično, on samo vidi vas kao osobu. To je prva njegova prednost – kaže ona i dodaje da se svako dijete ili osoba odmah osjeća relaksiranije.

Osim toga, dodir sa psom, njegovom dlakom i energijom na određen način relaksira mišiće kod ljudi i pozitivno utiče na raspoloženje.

Slaže se sa ocjenama da je pas i druženje sa psom najefikasniji i najjeftiniji antidepresiv.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA