Nebojša Ristić: Južnjačka utjeha

1015
Gregg Allman
Gregg Allman

Poslušavši savjet jednog od rijetkih vjernih čitalaca ove kolumne, a oni jesu, makar i statistički zanemarivi (kako se zezam u potpisu), najvažniji razlog njenog postojanja, sačekao sam se da se slegne prašina i napišu svi nekrolozi nad jednim od najvećih sinova Juga, Greggom Allmanom.

Iako se to prilično kosi sa jednim od osnovnih novinarskih postulata, blagovremenošću, ponekad nije loše pustiti da umine prvi šok i da se gubitak s kojim se suočio muzički svijet, osmotri iz jednog drugog ugla.

Smrću Gregga Allmana definitivno je spuštena zavjesa na jednu veliku predstavu zvanu The Allman Brothers Band. U skoro 50 godina njihovog postojanja, kada su odlazili na put bez povratka neki od ključnih članova prvobitne postave, ali isto tako kada su se razilazili iz brojnih razloga (zasićenosti jednih drugima, problemima zbog alkohola i narkotika) uvijek bi se ponovo okupljali, još bolji. U ABB priču, koja je uveliko i odavno prerasla u legendu, bilo je ugrađeno previše dobrog materijala da bi se tek tako raspala ili istrunula. Uostalom sinovi ABB, Warren i Derek, se brinu za to da uspomena živi još dugo.

Da bi se proniknulo u tu tajnu koja je vatru držala stalno živom, treba se vratiti na sam kraj šezdesetih kad su ABB sa postojećom scenom dijelili praktično samo virtuoznost koju su demonstrirali na svakom koraku. Sve ostalo je bio drugačiji, čudesan amalgam američkog Juga ukrštenog sa beskrajnim obožavanjem “crnog” zvuka (bugija, ritam-bluza, džeza i funka), pa čak i sa “obojeni” bubnjarem u izvornoj postavi. Ovo naglašavam jer je segregacija u tom dijelu Amerike sporo odumirala, ali istinske umjetnike poput braće Duanea i Gregga, Berryja Oakleyja, Dickeyja Bettsa i Butch Trucksa to nije uopšte zanimalo: “Jedina stvar koju smo mi željeli je da naš zvuk učinimo gušćim i gušćim, boljim i boljim. Svirali smo jedan za drugog, jedan drugome i nadsviravali jedan drugog. To je upravo ono što je suština ABB”.

Sa koliko su se mladalačkog žara predali svojoj muzici govori da je pored neograničenog unosa raznih supstanci, koje nisu baš bile na listi onih za koje se ne plaća participacija, sve ličilo na jedan beskonačni jam-session, naravno mnogo energičniji nego onaj njihovih savremenika i svjetskih šampiona u toj kategoriji, The Grateful Dead: “Bilo nam je bitno samo da sviramo, potpuno nebitno gdje i za koga. Gdjegod da bi išli, svirali bismo i besplatno. Ukoliko smo subotom imali plaćeni nastup, onda bi nedeljom svirali besplatno u najbližem parku.”

Kad čitate ove redove iz Greggove autobiografije “My Cross To Bear”, stvari postaju jasnije, pa i to kako su uopšte opstali kada je 1971. u padu sa motora poginuo Duane Allman, po mnogima, i dan-danas, jedan od najboljih bijelih blues gitarista, a neprikosnoveno najbolji kad je u pitanju upotreba onog naprstka zvanog slide. Gregg se gotovo nikako u ovoj knjizi ne bavi tom, najvećom tragedijom u svom životu, a što je najbolji znak koliko je ostala bolna do kraja. Potvrda tome je i pasus posvećen bratanici, a koji se pojavljuje na potpuno neočekivanom mjestu: “Ponekad kad je vidim nakon dugo vremena, kao da gledam njega – Galadrielle”.

Dobar dio svog života Gregg je proveo u raznim klinikama za odvikavanje. Teško se oteti utisku da je to jako slično iskustvu koje u svojoj “Autobiografiji” opisuje jedan drugi blues velikan, Eric Clapton. To mi je u određenoj mjeri pokvarilo klinačke iluzije, kada sam bio spreman da se pobijem u odbrani svojih idola koje su listom svrstavali u narkomane. Sada je prilično jasno da, iako to nije umanjivalo veličinu njihovih kreacija, znatan dio njih bio upravo to. Vezano za Claptona, i interesantna crtica da je pored toga što ga je visoko cijenio, Gregg nije imao previše riječi hvale i za njegove zemljake: “Britanski blues? To ti je kao papagaj koji živi na Grenlandu, čovječe”.

Zbog njegovih šest brakova, a naročito onog sa Cher, Gregg će ostati zapamćen i kao jedina istinska zvijezda unutar ABB, ali duboko u njemu ono što je bilo važno je bila njegova muzika i omiljeni Hammond i Leslie o kojima je pričao sa toliko ljubavi da bi neupućen čovjek mogao da misli da su živi stvorovi, a ne instrumenti sa dirkama. S njima pod prstima dobijao bi samopouzdanje da pusti svoj moćni glas. Ništa spektakularno u tehničkom smislu, ali zato sa puno duše: “Da bi pjevao kako treba moraš se dovesti u stanje svijesti gdje te boli briga da li se to nekome ne dopada. Ti pjevaš za bogove – jer su ti oni dali moć da pjevaš, ili bar to što tebi zvuči kao pjevanje. Ti daješ svoju cijelu dušu tome, svu sreću koju si ikad imao, svaku suzu koju si ikad isplakao – sve to se pretapa u tvoje pjevanje.”

Posvećenost kojom se predavao ne samo pjevanju, nego svemu što je radio najbolje opisuje sam: “Stvaranje baca cijelu tvoju pažnju u akciju, upadaš duboko i ništa te ne može odvući od njega. Neko bi trebao da te upozori da ti je kuća u plamenu.”

Okružen sa sljedbenicima iste takve vizije Gregg je na prvih pet albuma ABB, uključujući možda i najbolji “živi” album svih vremena “At Filmore East”, privukao takvo vjerno pokloništvo kao malo koji bend njihove ere. Iako su nastali na temeljima nekih prekrasnih i jednostavnih melodija, same njihove nisu bile ni izbliza materijal za top-liste, ali jesu za one koji od muzike traže zadovoljstvo neke više vrste. Jedan od takvih fanova je priznao Greggu kako su mu dva najveća straha u džunglama Vijetnama bila da će ostati bez municije i baterija za tranzistor na kojem je slušao ABB. Budući da je smatrao da je Bog stvorio muziku kako bi svoju djecu učinio srećnim, Greggu to je predstavljalo glavni smisao u životu.

Poznata je rečenica koju je izgovorio onaj crnac sa početka, Jaimoe: “Jedini put koji vodi iz Allman Brothers Band je da odustaneš. Ili da umreš”. Greggova sudbina je bila ove potonje vrste, a kako je sam rekao: “Ne bih mjenjao svoj život za bilo čiji, ali ako bi mi ponudili još jedan krug, mislim da bih morao da se zahvalim i odbijem”.

Na albumu ABB “Enlightened Rogues” postoji i obrada besmrtnog bluesa “Need Your Love So Bad”, te iako ništa ne može da se uporedi sa Peter Greenovom verzijom (pa čak ni original Little Willie Johna), za kraj ipak: “And when the lights are low, and it's time to go…” Da, vrijeme je da se pođe, plavi dječače.

P.S.
Ovu kolumnu sa posebnim zadovoljstvom posvećujem “trećem bratu Allmanu”, mom prijatelju Suadu Junuzoviću. Sule cijeli život visoko nosi zastavu The Allman Brothers Band, što ga, za moje znanje, čini njihovim najvećim ovdašnjim hodajućim fanom. Neka još dugo takav i ostane, postava na nebu je već dovoljno kompletirana i bez njega.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA