Vuk Bačanović: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kratka istorija farse

3256

Sjedim, tako, neku noć u hercegbosanskom dijelu Mostara i, kako to već biva, kada se sastanu ljubitelji analize društvenih kretanja svih vrsta, nametne se tema neizbježna – o Titu.

Zločinac, ubica, diktator, nižu se epiteti. Da, nema nikakve sumnje da je to bio. Doduše, zločinac i ubica ništa manje nego Čerčil, Tuzvelt ili Truman, diktator ništa manje nego Staljin, ili kasnije Hruščov. Bio je sve to u jednom, uz nevjerovatan instinkt za vanjsku politiku i puno manje za unutrašnju. Obrni, okreni i, kada se isključe sva moralisanja i partikularne desničarske i ekstremno ljevičarske ocjene, “voljeni vođa”, koji je uživao u mediokritetskim sletovima, poput, “Tito je naše sunce”, bio je najveći istorijski lider Bošnjaka, Srba i Hrvata. Međutim, dok Čerčil, Ruzevelt, Truman, a u zadnje vrijeme i Staljin – takvi kakvi jesu – imaju neprikosnovena mjesta u kulturama političkog sjećanja svojih država, Josip Broz je, uglavnom, završio u zapećku. Zašto je to tako? Jer su narodi i narodnosti, navodno, došli do saznanja, koliko ih je Tito, zapravo, kočio da ostvare svoje imaginarne istorijske vrhunce.

A kako su ti vrhunci izgledali do tada? Uglavnom kao vijuga privremenih blagih uzdizanja i zatim dvostruko štetnih propasti. Srednjovjekovne državice Južnih Slovena na balkanskoj vjetrometini preklapanja interesa velikih sila, ne bi doživljavale ni da se razviju u pupoljak ploda prije nego što bi ih neko pregazio i osudio ili na ropstvo ili čak damnatio memoriae. A i dok su trajale, uglavnom su se, u konstantnom grču, batrgale, kao monete za potkusurivanje Vizantije, Ugarske, Habzburške monarhije i Osmanskog carstva. Utoliko da su se Srbi, Hrvati i Bošnjaci, mahom bespametni i surovi ratnici prosto strastveno, kakvi su i sami bili, saživjeli sa svojom ulogom graničara i krajišnika vlastitih gospodara. U toj mjeri da tu ulogu slave epske pjesme, najemotivnije melodije, pa čak i lokalne modifikacije hrišćanstva i islama, koje uvijek čuvaju nekog dalekog cara i daleko carstvo, pa čak i onda kada je ono odavno prestalo postojati. Takav poredak nije razbijen ni rijetkim i autentičnim bljescima slobode kao što su bili Prvi i Drugi srpski ustanak 1804. i 1815. ili Bosasnkohercegovački ustanak 1878., jer, malena kakva jeste, moderna srpska država, također nije mogla pobjeći od klijentskog statusa prema velikim silama, odnosno uloge moderne monete za potkusurivanje, što je, skupa sa svojim tragičnim iskustvom iz Prvog svjetskog rata prenela i na prvu Jugoslaviju.

Zanimljivo kako, onda, u toj istoriji potlačenosti i beznačajnosti, ratovanja za druge, bivanja najbezvrjednijim pionom na svjetskoj šahovskoj ploči, maleni južni Sloveni traže svoje vrhunce nekamo drugdje nego u NOB-u. Koji ih je, barem privremeno, izbavio ponižavajućeg krajišničkog i doveo u snošljiviji medijatorski međunarodni položaj. Je li primordijalnost krajišništva toliko jaka da svaku alternativu sebi čini malo vjerovatnom? Da se kolektivni duh naših ljudi naprosto blaženo osjeća kao “predziđe kršćanstva” i europskih vrijednosti, “pravoslavne vaseljene”, ili barem Srbije, koja, ma na koje teritorije se širila, nikada ne može biti uistinu značajna i velika, islamskog ummeta, a u posljednje vrijeme čak i nepostojeće ilirske, gotske, pa čak i paeolićanske tradicije?

Jednostavnog odgovora na ovo pitanje nema, jer je, uostalom i sam Tito shvatao da južnim Slovenima sebe mora predstaviti kao utjelovljenje i balans svih njihovih kolektivno-psiholoških žudnji. Barem koliko vrhovni komandant koji udari rukom po stolu, pozatvara neprijatelje ili im glave nabije na kolac dok masa kliče. I zanimljivo, upravo argument protiv Tita glasi da je bio zločinac, da je surovo kaznio svoje neprijatelje i spriječio razvoj demokratije, suzbio srpske, hrvatske i bošnjačke interese da se iskristališu do sadašnjeg željenog statusa, to jeste ponovnog survavanja u globalni klijentilizam, bezveznost i bezvrijednost najgore vrste. Vrlo je tačna opaska da nas je od sadašnjeg statusa mogla spasiti integracija u ondašnju EU, a što je Tito odbio, vjeran tekovinama socijalizma, samoupravljanja, neutralnosti i vlastitog ugodnog položaja. Možda smo mogli biti spašeni ranijim uvođenjem državno kontrolisanog kapitalizma, drugačijim ustavnim rješenjima, ili čak samo pripremanjem sposobnog nasljednika. Kako god, čak i ako jedan sistem opišemo kao tragični niz grešaka, a onda prepoznamo da je u mnogome bio bolji nego postojeći, ili barem bio solidan temelj da se izgradi izgradi bolji, govori nam da u našoj istoriji ne postoji mutacija tragedije u farsu. Ona je vijuganje iz farsičnih tragedija u tragične farse, iz lažnih nadanja u nadanja u laži i koja je za svoj vrhunac imala upropaštenu šansu da jedna korisna polulaž dospije na veći i bolji društveni stadij. U međuvremenu smo, opet, samo politička krajputaška govna na tuđim kišama, koja sebi, nekako moraju obasniti zbog čega su tu, a da ne ispadne da je to tako jer, u svom svome kurčenju, nemamo nimalo pameti, razboritosti, a ni dostojanstva.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

2 KOMENTARA

  1. Iz naslova se da nazreti da je autor slabo upućen u štivo.
    Mald, zadrt, pomalo limitiran i svakako loše filtriran, bar kad je fotografija u pitanju.
    Loše.

  2. Au brate al ga objasni! Ne slažem se sa većinom.

    Stalno se ponavlja kako je YU bila najbolji politički okvir, i ovo obično se ubacuje u priču sa kolinijalizmom i sličnom društvenom teorijom koja je (kako kod srpske desnice, tako kod levice na celom ex-ju prostoru) postala veoma popularna. Iznenađujuće ne kod liberala. Oni npr. za propast i ovakvo stanje ne traže u Jugoslaviji ili kolonijalizmu, nego u unutrašnjim problemima kao nepostojanju suštinske tripartitne podele vlasti, vladavine prava, kapitalizma (koji ovde nikad nije ni postojao, nego se direktan državni monopol nad privredom kao u socijalizmu, sada pretvorio u vezu korumpirane politike i monopolnog tržišta; štiva kao Federalistički spisi ili Rasprava o vladi). Priče o blagostanju koje je finansirano bez pokrića (JU je od 70-ih bila ekonomskoj krizi). Priča o padu tog blagostanja se desila i u Češkoj, to je sastavni deo svake tranzicije (vidi dela Vaclava Havela); Inače ta Češka (beznalo veličine Srbije) danas ima nezaposlenost oko 5%, u Pragu je prošlog meseca nezaposlenost bila 1%. Ovo su takođe i moje analize *zašto ne ide*.

    Takođe dosta se priča o tom *veličinu države*. Al nekako se uvek izuzima iz vida da ni (marginalnoj) Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Švajcarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Austriji veličina nije pretostavka društvenog uspeha. I oni su u sličnom odnosu sa *velikim susedima*. Za razliku od ove Vukove analize, u Nemačkoj se npr. kao glavni razlog njihovog uspeha uzima integracija sa Zapadom (teza o *Sonderwegu*).

    Ukartko, cela ta neokolonijalna teorijska priča koja je uhvatila intelektualnu modu kod nas nakon raspada Jugoslavije mi se pre čini kao tipičan primer narcizma malih naroda koji za svoj položaj i neuspeh uvek okrivljuju one veće i Druge. Interesantno npr. zašto ova vrsta priče dobro uspeva u BiH, a ne npr. u Sloveniji. Tamo se svakako ne jaduje za Jugoslavijom jer je *velika* i *jer im je donosila prosperitet koji sadašnja slovenačka država ne može*.

    U tom smislu, uvek treba podsećati da sve počiva na unutrašnjoj društvenoj dinamici određenog stanovništva/naroda. To su bazične pretpostavke društvene analize. Strane sile (*Veliki*) se samo kaleme na to. U BiH je danas jad za Jugoslavijom veliki jer se u takvom pristupu traži beg od sadašnjosti nerešenog problema. U Sloveniji vvtn. ova priča nikoga ne interesuje. Oni su odradili unutrašnje reforme/regrutovali nekorumpiranu političku elitu koja ih je izvukla na zelenu granu. Naravno, tome prethodi rešavanje nacionalnog pitanja (koje je u SLO izlaskom iz JU završeno). U Hrvatskoj i Srbiji, koje se uveliko nalaze u lomljenju političkih scena i naziranju dolaska takve elite ( vidi u Srbiji novu opozicionu scenu koja se javlja: nekorumpirana, sa integritetom, stručna (Janković, Radulović, desnica: Dveri, Jeremić). Tu se polako izlazi iz ove priče o nostalgiji.

    U tom smislu, u BiH je priča o dobrom diktatoru koji je držao krvoločne tronacionalne krajišnike na lancu i doneo im blagostanje, jevtina nostalgična priča bega iz realnosti. Priča koja zamagljuje realnost onakva kakva je ona i tad bila. Ako neko pretenduje da bude britak kritičar sadašnjeg stanja, ovo je poslednje što bi trebao sebi da radi/ postanje objekat nostalgije i nacionalnog (jugoslovenskog) romantizma i romantizacije.

Comments are closed.