Nebojša Ristić: Sevdalija

1166

Hajde da napravimo kratak predah u kopanju zlatne žile Amerikane. Neće se ljutiti Aaron Lee Tasjan o kojem je trebala biti ova kolumna, a vjerujem ni Ray Davies koji je sa The Jayhawks snimio album koji se zove upravo „Americana“, što ćemo ih pomjeriti. Povod za to je 64-i rođendan po mnogima najvećeg rokenrol pjesnika koji se pojavio iz balkanske magle, Branimira Štulića – Johnnyja, Džonija ili Đonija, sad je već manje bitno.

Kako god, istinska kult-figura, o čemu svjedoči ne samo neuništivo sljedbeništvo koje se i pored dugogodišnjeg Džonijevog izbijanja ne smanjuje, već i to da ono što je stvorio u svom kreativnom zenitu konstantno dobija nova značenja i tumačenja. Čak ni zub vremena ne može nešto previše njegovim vanvremenskim pjesmama, pa ni neadekvatna produkcija mnogih njegovih albuma koja ga je jako drugo pratila kao najveći problem.

Već je legendarna njegova kuknjava kojom je popratio ono što je sa zvukom na debi-albumu “Azre” napravio praotac zagrebačkog rokenrola, Drago Mlinarec. Mučeni Drago je poslušao zahtjev da gitare treba da zveče, ali ja zamišljena zveka u Džonijevoj glavi bila očigledno drugačije vrste od one koja se zaista i čuje kroz niz antologijskih pjesama koje ovaj album čine najviše koncentrisanim “Azrinim” izdanjem. OK, možda je to i zato što su kasniji radovi bili rijetko u obliku “običnog” već dvostrukih pa čak i trostrukih albuma, pa su time šanse za prazan hod bile veće. Postoji Džonijeva izjava kojom on objašnjava kako je u razmaku od svega nekoliko godina objavio preko 100 pjesama a sve zato što je prije nego što je “Azra” uopšte počela da izdaje ploče imao u glavi preko 200 njih te se plašio da će da prsne ako ih se ne oslobodi što prije! Tako da se ispostavlja da je veća muka bila kako napraviti selekciju, pa je prava sreća da su istu prošle takve pjesme kao “Teško vrijeme”, “Gracija” ili iznad svih: “Kada spavam zaklanjam lice, i uvijek sanjam…”.

Već na prvom albumu se pokazalo koliko je “Azra” čudan spoj. Nastali usred novotalasne oluje koja je u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu dala sam krem onog što je YU-rokenrol ikad stvorio (da ne zaboravimo Novi Sad na čelu sa “Lunom”), samo je ponešto u zvuku “Marine”, “Krvave Meri” ili “Igija Popa” upućivalo da su oni dio tog pokreta. Džoni jeste pragmatično skratio kosu, nabio rejbanke, obrijao “bradu i brkove da liči na Pankrte”, s pravom je ukazivano na naklon ka The Clash, vjerovatno jedinom bendu kojeg je Džoni ljubio na tadašnjoj svjetskoj sceni, ali je tu duboko u temelju ležao sevdah, bosanski ili makedonski, što on nije ni skrivao a čime je dodatno sluđivao kritičare koji su pokušavali da ga ukalupe.

Tako je, premda je samo prvih pet godina života proveo u rodnom Skoplju, makedonski melos morao ostaviti pečat, otud i obrada “Sardisale lešočkiot manastir”, a nisu bila rijetka doticanja ni Zagorja, Dalmacije, juga Srbije i dr. Džoni se baš kao i njegov otac, potpukovnik, “šetao” širom bivše zemlje, samo u njegovom slučaju sa gitarom a ne sa tenkom. O poštovanju prema velikom pjesniku iz grada koji ih je udomio obojicu, Arsenu, da ne govorimo. Sve to nije bilo nimalo “in” s početka 80-ih, ali vjerovatno je teško naći nekog ko je manje mario za sud drugih, od junaka naše današnje kolumne. Mojoj generaciji je do Džonija pojam “Moderato Cantabile” zvučao kao neki misteriozni komad klasike, kamoli da je nekoga zanimala Marguerite Duras. Od Džonija koji nam ju je otkrio pa nadalje postao je nezaobilazno muzičko gradivo kao i sve ostalo čime nas je darivao sin Jovanov i brat Milutinov.

Prateći samo svoju zvijezdu-vodilju on je potpuno prirodno brisao granice između urbanog i onog, u lošem smislu, ruralnog. Kroz brojne vinjete iz života Zagreba, portrete dragih marginalaca, Mikija, Kipa, Čere, on se nametnuo kao pjesnik grada, onaj čiji bi stihovi jednako dobro zvučali uz bilo koju muzičku podlogu. Oni su bili i ostali osnova legende o njemu koja je bila dodatno pojačana njegovom harizmatičnom, oznojenom pojavom koja je izazivala vlažne snove obožavateljki, ma koliko se on zavitlavao da su na koncertima “Azre” u prvim redovima uglavnom bradati tipovi “što dižu ćumez na noge”. Nije to bio jedini razlog tome broju obožavateljki, prije će biti da su u pitanju bili i danas neprevaziđeni lirski uzleti kao: “Ona vuče moje niti, ona čini moje sne, kao gospodar samoće igra se osjećanjima.” ili pak “Njeni prsti kao da traže krivca, samo lete oko mog lica…”.

Da je ostao i samo u tim okvirima, Džoni bi bio zapamćen kao vrhunski poeta, ali on se potrudio, možda zato što je osjetio nezaustavljiv poriv, da uđe i u zabran političke poezije. To je njegovu figuru dodatno približilo nedavnim poređenjima sa Dylanom, bar sa onom njegovom protestnom fazom. Mnogo toga je kod Džonija nedokučivo, ili ne bar sa potpunom preciznošću, ali je sasvim moguće da ja na njegovu matičnu ploču, izrazito senzitivnu, dubok trag ostavilo sve što ga je, pa makar i na kratko, dotaklo.

Godine 1971. kada je u Hrvatskoj izbio svom silinom tzv. Maspok, tada 18-godišnji Džoni je morao biti svjedokom ako ne i subjektom policijske brutalnosti kojom je zaustavljen (da bi se u odsustvu onog što su ga “blindirani brodovi vozili na četiri strane” realizovao dvije decenije kasnije). Otuda se provlači čitava linija pjesama u kojima se ustremljuje na represiju, sa naglaskom na onu sovjetskog tipa. Bile su to prelazne godine kad je bezbjednosna stega počela da popušta, pa je Džoniju bilo oportunije da to locira na npr. Poljsku i Jaruzelskog, ali smo svi jako dobro znali da to ima itekakve refleksije na našu svakodnevicu i življenje u njoj.

Ovime se ne umanjuje njegova lična hrabrost da o tome pjeva, jer je još uvijek postojala realna opasnost da se završi tamo gdje sunce sija kroz rešetke. I generalno, dometi u ovom segmentu, su mu bili bolji kad su bili metaforični i kad nisu padali u dnevnopolitičke klišee. “Gorak okus” je posvećena osuđenom pjesniku Gojku Đogu koji se direktno nigdje ne pominje, ali baš ta univerzalna, bolna slika žene koja sama mora da se bori za egzistenciju ličnu i njene porodice, ovoj pjesmi daje posebnu težinu. Vjerovatnu veću nego što je nosi famozni “Nedeljni komentar”, zbog kojeg i “Jugotonovog” straha od cenzure, umalo da ne izađe nevjerovatni “Ravno do dna”, ma koliko bio oštar u svojoj hrabrosti da se uopšte otpjevaju neke bolne istine.

I nije samo da Džoni ima pjesmu “'68”, mnogo toga je upućivalo da ga je ta godina i njoj pripadajući pokret trajno obilježio u adolescenciji na način kojim se njegova generacija suprostavila ne komunizmu kao ideologiji već onom u šta se, po njima, deformisala. Ta je nevina zabluda u godinama poslije postala jasna i samim njenim akterima koji su shvatili da ih je neupitni vođa, vrlo vješto izmanipulisao. Uostalom, nije slučajno da je Džonijev omiljeni Beatle bio upravo John sa petokrakom.

No, dosta o politici jer svesti Džonija na samo tu dimenziju bi bilo krajnje nepravedno a uostalom nijedan od njegovih intervjua nije mogao da prođe bez pominjanja The Beatles, što će reći da je ipak ta veličanstveno jednostavna muzika bila i ostala najvažnija za njega. U tim intervjuima vrlo rano se ukazala i još jedna osobina, suštinski i očekivana od takvog izvornog genijalca, ogroman ego. Gotovo da nema nijednog domaćeg muzičara kojeg nije opleo kao svog bijednog imitatora, da bi se nedugo nakon te pljuvačine obreo u saradnji sa njima. Najklasičniji primjer te neke vrste podvojenosti je onaj sa Dejanom Cukićem koga je naprosto urnisao zbog njegove obrade “A šta da radim?”, da bi potom snimio duet “Mokre ulice” sa istim.

Kako je karijera odmicala produkcijski su albumi počinjali sve bolje da zvuče tako da su “Kad fazani lete” ili pak “Krivo srastanje” imali granitan zvuk, naročito u poređenju sa ranijim radovima gdje je to zvučalo kao kanta ili da se poslužimo nadimkom vlasnika studija u kojem su snimane “Sunčana strana ulice” i “Filigranski pločnici”, Janka Mlinarića – Trulog, dakle, trulo. To novo lice “Azre”, (vjerovatno imenovane po Heineovim stihovima: “Kazuj robe ko si, otkuda si, iz plemena kojega si? Ja se zovem El Muharem, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube”), nije nužno moralo da bude i bolje, ali se sa protokom vremena pokazalo i kao posljednja kvalitetna faza u Džonijevom radu.

Nadahnuće, naravno, nije neograničena i nepotrošiva kategorija, pa je ipak počelo da se smanjuje. Ovo čak zvuči kao drskost ako se čuju briljantni komadi “Flash”, “Klinček”, “3N”, “Nemiri i strast” ili “Plavi golub”, ali treba biti iskren i reći da je tu bilo sve više pjesama kojih se danas ipak teško prisjetiti. Zato i jesam sklon da tu negdje i podvučem “tanku crvenu liniju”. Da pokušam da se ne sjećam naknadnih samo povremenih bljeskova genijalnosti, ponajviše u obradama Dylana, Cohena ili Presleyja. Da zaboravim megalomanske, nikom potrebne albume na lošem engleskom, na prepjeve, ni manje ni više “Ilijade”, na jednog očigledno pogubljenog čovjeka, samo sjenku vlastite veličine, čiji čak i glas, ako je vjerovati onim YT objavama “Petrović Petra”, blijedi i posustaje kao “svijeće na granici”.

Želim da se sjećam “bijelog svijetla iznad površine tupih koraka”, “mora koja je uzimalo od neba”, “tvojih ruka u neskladu između zbilje i sna”. Da vidim “zoru koja rudi i sunce starog kraja”, “bljesak mokrih tračnica, prvog tramvaja preko Trešnjevke”, da stojim na „peronu ljeta Gospodnjeg, moglo je biti prošlo stoljeće“.
To je velika i istinska zaostavština velikog sevdalije.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA