FBI o Bukovskom: Zabilješke o starom pokvarenjaku

1051

U doba “crvene histerije”, jedno ime bilo je debelim flomasterom podvučeno u povjerljivim fajlovima jedne od najboljih špijunskih službi na svijetu. A on tada uopšte nije bio citiran, voljen, ikona palp kulture, naširoko pominjan na profilu vaše komšinice frizerke i vašeg komšije hipstera.

Čarls Bukovski bi sigurno volio Fejsbuk. Ukapirao je, pred kraj života, i kompjutere, i kada nije bio na konjskim trkama, uglavnom je sjedio ispred monitora i kucao – svoj dnevnik ili one posljednje pjesme, krcatije tugom nego bilo koje druge po kojima je postao poznat.

Volio bi Fejsbuk zbog svih tih žena, mladih i lijepih, i zgodnih i dotjeranih, ponekih i zauzetih (“njihovi automobili/njihove žene/njihovi diletanti u opijanju”), koje su otkrile rošavog mizantropa, pijanca, ikonu, genija, kretena, i sada ga citiraju, svakog dana…

Volio bi Fejsbuk jer bi te žene došle kod njega, s flašom vina u papirnoj kesi, da ga upoznaju, da ga slušaju dok on vergla o tome kako najviše voli da bude sam, i kako se nagledao takvih žena za cio život, da se s njim potucaju, da im priča kako mu je jedna ljubavnica crtala klitoris na listu papira, i od tada Bukovski nepogrešivo zna gdje se klitoris nalazi, a dotad nije znao ništa, pa ni to. Bilo je to šezdesetih, negdje, u deceniji provedenoj na aerodromima, na hipodromima, pred praznim salama gdje je pjesnik pijan recitovao svoju poeziju, u motelima sa čijih su se zidova cerekale bubašvabe i slijevala sperma, u iznajmljenim stanovima čije su ocvale gazdarice željele da postanu holivudske zvijezde…

bukovski

Volio bi Fejsbuk i bilo bi ga baš briga što mu pričaju da je to otjelotvorenje “Velikog brata”, da daje informacije o sebi na tacni, da čovjek koji toliko cijeni samoću – a toliko ne može da bude sam! – ne može da se osjeća prijatno ako zna da mu kopaju po pošti, da ga prate, da ga sumnjiče… Da kvari omladinu ili da je komunista, svejedno.

Bilo bi ga baš briga, jer je on to sve već doživio. Dugi niz godina bio je na listi za praćenje Federalnog istražnog biroa (FBI). U doba “crvene histerije”, stolovanja legendarnog prvog čovjeka FBI J. Edgara Huvera i potrage za “nelojalnim” Amerikancima, koji bi se predali crvenim Rujama i od Los Anđelesa napravili Sibir, jedno ime bilo je debelim flomasterom podvučeno u povjerljivim fajlovima najbolje špijunske službe na svijetu.

Taj tip bio je običan pijanac koji je radio u pošti, od jutra do mraka (kasnije će, naravno, sve to opisati u romanu “Post Office”), patio za ljubavlju i za književnim priznanjem baš kao i njegov idol Džon Fante, liječio rane koje je njegovom alter-egu Henriju Kinaskom ostavio nasilni otac, i – što će se ispostaviti kao krucijalno – pisao kolumnu po imenu “Zabilješke starog pokvarenjaka” u hipi-tabloidu Open City.

Buk-kissing-typewriter-1024x789

Godina je 1968, poslije “Ljeta ljubavi” vazduhom i dalje struji pjesma o tome da u Kaliforniji morate da nosite cvijeće u kosi, Džeri Garsija propagira psihodelične droge, LSD pomaže čak i običnim ljudima da nakratko promijene realnost u neku bolju, a Čarls Bukovski, zahvaljujući svom prijatelju Džonu Brajanu, osnivaču i vlasniku “Otvorenog grada”, objavljuje tekstove. Prvo o prostitutkama koje povremeno pokupi, potom o drugim piscima i novinama, da bi na kraju, kad shvati da se ljudima sviđa to što piše, uglavnom pisao o tome kako ne shvata zašto se ljudima sviđa to što piše…

Taj slobodni stil i slobodni rječnik nije mogao da prođe nezapaženo, čak i ako je posrijedi bio relativno neugledan časopis. FBI je i dalje želio da zadrži Ameriku čistom, ne shvatajući da se zbog Vijetnama, droge i te proklete divne muzike sve nepovratno promijenilo, i da sloboda znači mnogo više od čeka svakog mjeseca i novog “bjuika” svake druge godine.

Prilježni momci iz FBI odmah su iskopali svu prljavštinu o “prljavom starom čovjeku”: ispostavilo se da je još 1944. Bukovski uhapšen, u Filadelfiji, zbog izbjegavanja regrutacije. Punih 17 dana Bukovski, rođen u Andernahu, u NJemačkoj, dokazivao je da nije baš normalan, pa ni sposoban za vojsku i rat protiv svojih sunarodnika. Od tada do 1968. uspijevao je da ostane ispod radara službe, ali dvije decenije kasnije, neko je ponovo ugledao njegovo ime.

bukowski-foto-24

FBI nije otkrio mnogo toga: sem povremenih ljekarskih kartona koji su se – toliko o privatnosti – lako našli unutar njegove fioke, i koji zagriženim fanovima mogu jasno da dočaraju kroz šta prolazi organizam godinama iznurivan maliganima, i razgovora sa stanodavcima, ljubavnicama i svim ostalima koji su, slučajno ili ne, znali i razgovarali s Bukovskim, on je i u dosijeu bio onakav kakvog ga je zapamtila planeta: mrzovoljan, običan, pijan i počesto neprijatan prema sagovornicima. Tu je, naravno, i spisak svih njegovih hapšenja…

Nije bio terorista, niti protivnik Amerike, kao što su naslućivali – ili čak željeli – agenti FBI. Nije bio ni komunista, mada mu se gadio kapitalizam oličen u najvećoj i najzaposlenijoj pošti na svijetu, i njenim krutim pravilima koje su Henrija Kinaskog dovodile do ludila i do alkohola… (“Ulice su bile pune ludih i dosadnih ljudi. Većina je živjela u lijepim kućama i nije uopšte radila. Pitao sam se kako to uspijevaju.”)

Možda je najsočniji detalj onaj o tome da je Bukovski bio oženjen svojom velikom ljubavlju Džejn Kuni Bejker. O njoj je često pisao – možda je, kako to obično biva s velikim pjesnicima, najbolje i najnježnije stihove i redove o njoj stvorio baš kad je pisao o svim drugim ženama – i nikad nije prebolio njenu preranu smrt, 1962. godine (“Džejn, tebe je ubilo to što si previše znala/Dižem piće za tvoje kosti/O kojima ovaj ker još uvijek sanja”). Džejn i on upoznali su se 1947, u jednom baru u Los Anđelesu, i proveli su narednih osam godina svađajući se, rastajući se, mireći se, vodeći ljubav i upražnjavajući mržnju…

charles-bukowski-6

Dosad su svi biografi – pa čak i veliki prijatelj Bukovskog, Šon Pen, koji je s njim razgovarao nekoliko godina pred piščevu smrt i kojeg je Bukovski vidio kao mladog Henrija Kinaskog – mislili da je Čarlsova prva supruga bila Barbara Fraj.

Pred kraj 1968. Bukovski je pozvan kod upravnika pošte, a ovaj mu je prvi put postavio pitanje o tekstovima u magazinu “Open City”. Želio je, za račun FBI, da sazna koliko ima istine u onome što je njegov radnik pisao, a koliko je “dosolio”. Da li je Bukovski znao da su mu za petama, ili je slučajno dao taj odgovor, tek, objasnio je federalcima da u svemu tome “ima mnogo romantizovanog, kako bi priče bile sočnije”.

Čitav fajl može se vidjeti onlajn, na sajtu bukowski.net, a FBI, i pored brojnih zahtjeva američkih novinara, nije željela da komentariše zašto su opsjedali Bukovskog i njegov bungalov na adresi 5124 De Longpre u Los Anđelesu. Sasvim doslijedno: ni u jednom dokumentu koji su sastavili o Bukovskom nije bilo nikakvog komentara, čak ni na marginama četiri kolumne koje su odabrali kao “reprezentativne”.

Piše: Marko Prelević

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA