Lijepa Ugljevičanka pjeva o bratstvu i jedinstvu

6254

“Kako da mrzim Amira, nije mi Amir kriv što nemam tatu i ujku, a njegov tata je živ…”. Ovo su stihovi Miljane Stević (25) iz Ugljevika, djevojke koja je prije par godina na društvenim mrežama objavila “Da ne bude više rata” – pjesmu koja ju je preko noći učinila poznatom.

U razgovoru za SrpskaCafe Miljana kaže da je pjesma “Kako da mrzim Amira” nastala u jednom dahu.

– Sjela sam, napisala pjesmu, dala joj naslov – što obično radim na kraju, i podijelila je sa mojim prijateljima na Fejsbuku. Svako od nas ima svog Amira i Ildu, zvali se oni tako

Ne želim da odrastem

Nakon što se vratila iz Novog Sada, gdje je studirala srpski jezik i književnost, Miljana živi u jednom selu pored Ugljevika.

– U potrazi sam za poslom i voljela bih da ga nađem u nekom mjestašcu u okolini Ugljevika, dok ne naučim njemački jezik. A onda ću tamo gdje me ljubav čeka i gdje se malo i ponegdje priča naš jezik. Nadam se da ću i tamo moći da radim posao u struci, ali da se pored toga bavim i onim što pored pisanja najviše volim – novinarstvom. U slobodno vrijeme pišem, sortiram napisano za dvije zbirke, provodim vrijeme sa najvoljenijim osobama kod kuće ili u inostranstvu, uživam u prirodi, sadim lale i ušuškano živim svoju svakodnevicu. Vrijeme leti, a ja ne odustajem od želje da ne odrastem – kaže ona.

ili ne. Nisam upoznala nijednog dječaka i djevojčicu koji se tako zovu, ali su kroz moj život prolazili ljudi različitih vjeroispovijesti i svi oni su stali u Amira, Ildu i njihovu nenu. I ova moja pjesma protkana je ličnim emocijama i stavovima prema ljudskoj šarenolikosti – kaže ona.

Zanimljivo je da, dok se na sve strane “zvecka” oružjem, ova darovita djevojka zagovara bratstvo i jedinstvo, i to “kroz pero” i uz nadu da na ovim prostima više neće biti nikakvih ratova.

– Čini mi se da oružjem zveckaju samo političari, ali da je riječ o pukom tupljenju zuba. Ljudi su preživjeli jednu golgotu, ostali bez najmilijih, bez domova, bez slobode da se, kao nekada, druže sa nekim ko nije iste vjere. Pitam se, zar bi iko od tih ljudi uzeo pušku ili je tutnuo djetetu u ruke?! Mislim da, ipak, više ne! Vjerujem i nadam se da su se ljudi opametili – naglašava Miljana.

Kaže da je napisala mnogo pjesama koje govore o odnosu ljudi različitih vjeroispovijesti, jer živi u mjestu gdje, kada ustane i pogleda ka istoku, ugleda džamiju i muslimansko selo.

– Slobodno mogu da kažem da, dok pišem na ovu temu, pišem o svakodnevnici. Pišem o svemu što me inspiriše, a to su svakodnevne situacije sa kojima se suočavam. Najviše imam rodoljubivih, ljubavnih i socijalnih pjesama, mada imam i nekoliko dječijih. Zbirku stalno obećavam, pa uvijek slažem. Dvije izdavačke kuće čekaju moj rukopis, a ja sam veoma, veoma lijena otkad sam se zaljubila, iako me i ljubav stalno pita: “Pa, dobro, kada ćeš napisati tu zbirku?” Obećavam i obećavam, krijući strah od nezrelosti tih krasnopisa – iskrena je naša sagovornica.

Prisjećajući se dana kad je “Da ne bude više rata“ ugledala svjetlo dana, Miljana priznaje da se nije nadala da će ova pjesma napraviti veliki bum na društvenim mrežama i portalima kako u RS, tako i u regionu.

– To mi je donijelo nova poznanstva i nova iskustva. U prvi mah čak mi se nije ni svidjela, mada sam zaplakala kada sam je završila. Sada, gledajući cjelokupnu situaciju sa distance od skoro tri godine, shvatam da nije poenta bila u stilskoj vrijednosti te pjesme, već u težini koju ona nosi. Težini koju svi mi nosimo, poslije tog glupog rata – ističe ona.

“Da ne bude više rata” joj je, kako kaže, bila vjetar u leđa da piše i da bude glasnik narodu.

Miljana Stevic (10)– Inspiracija mi je bilo tadašnje stanje bespomoćnog naroda tokom razornih poplava koje su nas zadesile. Naime, nakon rata smo se koliko-toliko oporaviloi i stali na noge I, eto, opet ostali bez ičega. Slušala sam o našima koji su gumene čizme prodavali po petostruko većoj cijeni i Kinezima koji su iste poklanjali, da bi pomogli. Slušala sam o narodima koje smo u pjesmama, naročito onim navijačkim, klali, vješali i pljuvali, a oni nam pružaju debele slamke spasa i mi ih prihvatamo, zaboravljajući koliko ih ne volimo. Studenti su organizovali radne akcije i pomagali. Svi smo bili kao složni i vrijedni mravi… Tih nekoliko dana, a onda… Onda opet sve po starom – prisjeća se perioda kada cijelu BiH i region ujedinila ista muka.

Kaže da ne može da žali za Jugoslavijom, jer u toj državi nije ni živjela, ali da bi voljela red, mir i život iz ondašnje države, bar takav o kakvom su joj pripovijedali.

– Voljela bih da ljudi ne moraju da prodaju čast za posao i da se ne svađaju zbog stranačkog opredjeljenja. Voljela bih da svako dijete bezbrižno odrasta u našoj državi i po završetku fakulteta ne bježi u neku drugu državu, gdje će svoje znanje debelo naplatiti – kaže Miljana.

Kako da mrzim Amira

Kako da mrzim Amira,
nije mi Amir kriv
što nemam tatu i ujku,
a njegov tata je živ.

Kako da ne volim Ildu,
njegovu sestricu milu,
kad svaki put kad dođem
zaspi u mome krilu.

Zašto da psujem džamiju,
tu oni Bogu se mole
da im čuva il’ ozdravi
ljude što najviše vole.

I kako da naredim srcu i glavi
da kad mi njihova nena napravi
alvu, baklavu i pite razne,
ne zagrlim je ko svoju baku?

Kako da mrzim Amira,
kad me po mraku do kuće prati?
Kako da mrzim Amira,
kad voli ga moja mati?

Amira svako voli,
na igralištu, u školi,
jer njegovo srce ne dijeli.

Kad dobijem trojku iz srpskog,
Amir me razveseli.

Kad Amir kod nas dođe
Lord skiči, laje i skače
i vrti se ludo u krug.

Kako da mrzim Amira,
Amir mi je drug!

Da ne bude više rata

Šapnula je Drina Savi
jednu priču o poplavi.

– Riješila sam, Savo, sestro,
da se vrati sve na mjesto.

Izliću se iz korita,
potopiću polja žita.

Puteve ću potopiti
i krovove sve prekriti.

Da podsjetim srca mnoga,
šta je bratstvo,
šta je sloga.
I granice izbrisaću,
da izmirim srpsku braću.

Jer tek onda kad izgubi,
brat će s bratom da se ljubi.

Brat će brata da pomaže,
brat će s bratom da se slaže.

I saznaće srca mnoga
za jednoga oca – Boga.

Da se njemu oni mole
i Hrvata, brata vole.

Da poteku sa usana
molitve za Muslimana.

I da vole braću borce,
Makedonce,Crnogorce.

U molitvi svak’ pomene
braću našu, sve Slovene.

Da se brat sa bratom druži,
prijateljsku pomoć pruži.

U nevolji da se sjete
jedan drugom da dolete.

To su, Savo, želje moje,
da se vrati sve na svoje –
Drina reče, pa poteče.

Pričekaj me, Drino, vodo,
poći ću i ja sa tobom.

Potecimo mi zajedno,
neka budu svi k'o jedno.

Nek’ nauče da se vole,
Bogu ocu da se mole.

Nek’ se sjeti brat svog brata,
da ne bude više rata.

Andrijana Pisarević

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA