Avanture Maše i Međeda

1635
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar Dnevnog avaza. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“.

Nedavno se Marija Milić, koju sam negda zvao urednicom, džilitnula – i to na kirilici – prema čestitome Damiru Mašiću koji je u jednom koraku napravio svih pet ličnih odjednom i morao na klupu. Neoprezna ili sračunata – rečenica o Vitaliju Čurkinu bila je više nego neumjesna i Maša je oboljenju postavila tačnu dijagnozu u 140 karaktera. Damir se uzvrpoljio, krenuo i lijevo i desno, umjesto po sredini, ponovo se, braneći neodbranjivo, pomenuo bosanskog jezika i mnogih sporova i zabrana koje ga prate, a ja sam ga ponovo, drugi ili treći put, pitao: na osnovu čega je izvedeno pravo naroda na sopstveno ime jezika?

Prije nego počnem odgovor, dvije napomene. Prva: preispitivanje pomenutog prava ne znači zabranu nekoga jezika. Znači samo to što znači: preispitivanje toga prava, odnosno utvrđivanje jednostavne istine: da li takvo pravo postoji? Ili postoji ili ne postoji. Ako postoji, gdje je zapisano i kada? Ako ne postoji, ko ga je, kada i zašto ad hoc izmislio? Druga: preispitivanje pomenutog prava ne znači zabranu nekoga jezika. Zašto ponavljam? Zato što ima puno zlobe, pa će krenuti priča kako ja branim nekome nešto, a to niti je tačno, niti je tema ovoga slova. Zaboravio sam i treću napomenu: preispitivanje pomenutog prava ne znači zabranu nekoga jezika. Ili insistiranje na toj zabrani. Ako nekome smeta što sam baš tri puta ovo pomenuo, neka slobodno smatra da je četvrti put opsovan.

Pravo naroda na sopstveno ime jezika, koliko je poznato u istoriji ovoga pitanja, prvi su iskoristili Hrvati u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.). U toj Deklaraciji stoji da je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu. Isto to je, 1999. godine, ponovio i zapisao bošnjački lingvista Dževad Jahić, a 2006. godine slično je opravdao stvaranje crnogorskog jezika Sreten Perović. Ali, nijedna deklaracija prava UN-a ili UNESCO-a, nijedna regionalna konvencija za zaštitu ljudskih prava ili prava manjina (KSZE-a/OSZE-a ili Vijeća Evrope) ne zna za takvo pravo.

Evropska povelja za regionalne i manjinske jezike, koja je donesena u Strazburu 1992. godine, u potpunosti je posvećena manjinskim jezičkim pravima. U toj povelji stoji ovo: Regionalni jezici ili jezici manjina znače jezike… koji su različiti od zvaničnog jezika te države; ovo ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika države, niti jezike migranata. Vijeće Evrope donijelo je 1995. godine Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina u kojoj se navodi da se stranke obavezuju priznati pravo da svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo slobodno i bez miješanja koristiti se svojim manjinskim jezikom, privatno i javno, u govoru i pismu. Sličan dokument donijela je Organizacija o evropskoj bezbjednosti i saradnji (OSCE, OSSE) – Haške preporuke o pravu nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje. U preambuli stoji ovo: Pravo osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama na očuvanje svog identiteta može u punoj mjeri biti ostvareno jedino ako oni u odgojno obrazovnom procesu ovladaju znanjem svog maternjeg jezika.

Idemo dalje. Evropska unija je, 2004. godine, donijela Nacrt Ustavnog ugovora u kome se navodi da sve članice moraju garantovati pravo manjinama na svoj jezik. Vijeće Evrope donijelo je Evropsku socijalnu povelju u kojoj stoji: Korištenja prava priznatih ovom Poveljom treba osigurati bez ikakve diskriminacije osobito s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje… Ujedinjene nacije 1948. godine donijele su Opštu deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj se ni u jednom članu ne govori izričito o jeziku. Ujedinjene nacije donijele su i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima gdje se direktno ukazuje i na pravo pojedinaca i na pravo nacionalnih manjina na svoj jezik u svakoj državi koje je potpisnica ovog sporazuma. I u dokumentu Ujedinjenih nacija Međunarodni pakt o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima (1966. i, 1976.) ukazuje se samo na jezičku nediskriminaciju pojedinaca. U Univerzalnoj deklaraciji o jezičkim pravima (Barselona, 1996.) govori se o pravima jezičkih zajednica, ne uključujući kriterijum država i kriterijum naroda.

Autoriteti ističu da su ovih devet navedenih dokumenata najrelevantniji međunarodni dokumenti u kojima se govori o jezičkim pravima. Ni u jednom od tih dokumenata ne govori se o pravu naroda na sopstveno ime jezika. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti iskoristiće ove dokumente i dopisaće, sa strane, na margini, još jedno, nepostojeće pravo: pravo naroda na sopstveno ime jezika. Okle ovo sve znam? Piše u knjigama, rođaci. Prihvatite ovo sve kao jedan poduži citat.

Zaključci su nepotrebni. Niti je tekst napisan da bi se na njegovim temeljima dizala nova polupolitička zidanica koju će, po pravilu, graditi oni koji, kako neko nedavno duhovito napisa, ne znaju razliku između Savjeta Evrope i Evropskog savjeta. Maša i Međed su bili malo u Jevropi. Maša je ostala, jer je tamo, kao svaki čestiti parlamentarac, i krenula, a Međed se vratio. Da raščešlja još neke razmršene šiške. Mašine su uredne i ravne.

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA