Tri ili dva?

839
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar Dnevnog avaza. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“.

Danas je deveti januar. Dan Republike Srpske. Sveti Stefan Prvomučenik; arhidžakon i srodnik apostola Pavla. Danas je dan kada se heraldičke boje ljube sa ritualnim plamenom i kosovskim zavjetom u srcu i pred očima; danas je dan kada se svi krste, iako mnogi ne znaju šta se nalazi na pupku; danas je dan koji ima svoj zakon; danas je, na koncu, dan kada se sve rečenice i svi naslovi izvode pomoću tekovine i opredjeljenja.

O današnjem će danu svi guditi. Neko uz gusle, a neko uz šargiju. Jedni će analitički ispisivati karticu za karticom teksta, tvrdeći da današnji dan jeste ustavan ili nije, drugi će lajne i zidove posipati ciničnim ili patriotskim prahom, a treći će objašnjavati pjanom ili trijeznom društvu u kafani zašto ovo jeste ili nije dobro. Ne treba tome ništa posebno dodavati. Da ne obljutavi. Stoga jedna priča koja se nalazi na tri sata vožnje od Banjaluke, auto-putem, prema Slavonskom Brodu, pa onda na Slavoniku, do Osijeka…

Dalj je selo u Istočnoj Slavoniji, na Dunavu, na pola puta između Vukovara i Osijeka, a pod nogama čuvenim erdutskim vonogradima. Granica je tu, prirodna, ali su devedesete ucrtale još jednu liniju, onu nevidljivu, a prisutniju – u ljudima. Dalj je oduvijek bio većinsko srpsko selo, no to nije bitno. Daljci su prije barutnih činjenica bili ravničarski ravnodušni prema prezimenima, kao i tolika druga sela i (možda) varošice. Prve linije razgraničenja donijele su to što su donijele, a nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja razlike su počele da se naglašavaju psovkama, palijama i sikiricama.

Očevi i oci su zasijali otporne žitarice i sinovi i unuci su imali samo dva izbora: ili da pleve taj korov ili da ga tretiraju u nadi da će dati bolje prinose. Prvih godina su sinovi i unuci vojnički strogo pazili da ne pogaze očeve ili dedine zavjete, a onda je sve počelo da se topi, kao led na Dunavu s prvim jutrom. Odlazio sam povremeno na sokake i gotovo svaki moj dolazak je istovremeno bio poziv na neku svadbu. Ko se ženi? Mari Marić. S kim? S nekom Hrvaticom. Sa Hrvaticom? Jašta, brate.

Elem, u Dalju nije ostalo mnogo onih koje sam znao dok sam tamo živio. Rasijali se ljudi po bijelom i crnom svijetu, ali su neki, eto, ostali, ne gaseći vatre zbog nekog neobjašnjivog impulsa u srcima. Moji prijatelji Nemeti, na primjer. Uz kulen i malo jači špricer portretisanje bi izgledalo ovako: čika Drago je slavonska sorta čovjeka koja najteže niče i koja daje najbolje plodove; teta Ankica je enciklopedija na dvije noge i baštinik posebne vrste lalinskog humora koji svakom smijehu dodaje i malo crnjaka; Ana je matematički genije, Dana tica koja leti visoko, jer joj je tu i mjesto, a Mišo je umrli radnik i vjerni pratilac dešavanja na fejsu. Tu, na primjer, gleda kada je neko od njegovih drugara bio u Dalju, a nije svratio do njih, pa ga poslije kolje satima ili danima natenane, bez preše.

Nije mi se išlo pod Mišin nož, pa smo čestnjejši Ivan i moja tonaža svratili prije nekoliko dana u Vrbov sokak, na kafu i zdravlje, a podla namjera moja bila je i u tome što sam svom saputniku htio da pokažem 150 kobasica koje je čika Drago izvukao od dva krmka. Ali, nije kako ti snivaš nego kako Nemeti daju. Malkoc smo duže ostali, taman da dočekamo smetove, jer zašto bi put natrag bio idiličan kao što je tog jutra bio polazak? U razgovoru sam saznao da su moji prijatelji otvorili ribarnicu. Dalje se sve samo kazuje kroz lik teta Ankice…

– Sine, da ti kaže nešto tvoja teta Ankica. Mogu oni da se ne vole koliko hoće, ali sve je to njima džaba. Deca obično naslede ono što ne treba od svojih roditelja, ali ovi naši su sve poništili. Ne znam da li je to do ravnice ili jada i čemera koji ovde vlada, ali je tak’. Pre nekoliko dana ulaze kod mene u radnju Miladin i Domagoj. Traže šarana. Dvokilaša. Hoće da kuvaju fiš. Druže se već godinama, bez obzira na to što su tate imale druge planove. Kuvaju fiš zajedno za katolički Božić. Odmerim im jedno lepo šaranče, lupim ga čekićem po glavi i taman da ga zarežem kad me lupi upitnik po nosu: Na koliko da ga zarežem, u očin s njim?

– Na tri, naravno – k’o iz haubice odgovori Miladin.
– Na dva, ali gušće – uzvrati Domagoj.

Mi se tu najpoštenije ismejemo, oni odu sa šaranom da lože vatru i de mi ti sad lepo reci koja je vatra bolja: njihova na kojoj se pene mleč i ikra ili ona koju su zapalile njihove tate s namerom da njihovi sinovi nikad ne zapale svoju na kojoj će kuvati malo fiša…?

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA