Monika Ponjavić: Šerlok – Poništavanje Džima Morijatija

926

Ako ste čitali moje prethodne recenzije za seriju “Šerlok” (eng. Sherlock), onda vjerovatno znate da nisam pretjerano zadovoljna njenom četvrtom i potencijalno posljednjom sezonom. Iz jednog od sigurno najkvalitetnijih televizijskih programa, “Šerlok” se, tokom četvrte sezone, pretvorio u gomilu sadržaja koji je napravio jasan otklon od svega onoga što je ova serija, u pogledu priče, ali i načina na koji nam je ona pričana, nekada bila.

Iako se od samog starta podrazumijevalo da gledamo narativ koji nije zasnovan na realnosti, te da mu se samim tim moramo prilagoditi (tzv. “suspension of disbelief”), ne očekujući previše realne okvire, ono što su Mark Gejtis (Mark Gatiss) i Stiven Mofat (Steven Moffat) tokom ove posljednje sezone od nas zapravo vrlo bezobrazno tražili jeste da, zarad zabave i uživanja u televizijskom programu, potpuno žrtvujemo našu sposobnost logičkog mišljenja i da je spalimo na lomači. Ovdje se nažalost ne radi o cjepidlačenju ili nemogućnosti da se prepustimo uživanju. Ne. Rupe u priči koje su, kako se bližio kraj sezone, postajale sve veće i nevjerovatnije, dovele su do toga da na kraju više ništa nije imalo smisla, pa ni samo gledanje “Šerloka”.

Sherlock S4 - Ep3

Ono što se nije smjelo desiti jeste da “Šerlok” umjesto glave i repa dobije Eurus (Sian Brooke), davno izgubljenu sestru “natrpirodnih moći”, koja je zatvorena u britanskoj verziji Alkatraza iz kojeg, vrlo zgodno, može pobjeći kada god to poželi. U Gejtisovoj i Mofatovoj postavci cilj međutim, izgled opravdava sredstva. A cilj je, po svemu sudeći, bio ništa drugo do stvoriti pogodne uslove za konfrontaciju Šerloka (Benedict Cumberbatch) i Eurus, i to preko Morijartijevih (Andrew Scott) leđa. S obzirom da je Šerinford (eng. Sherrinford) zamišljen kao visoko čuvani zatvor iz kojeg nikada niko nije uspio pobjeći, Eurus dobija set vještina prema kojima svi ljudi sa kojima ona dolazi u kontakt nakon svega nekoliko minuta postaju potpuno potčinjeni njenoj volji, uključujući i Morijartija. Služeći se ovakvim pristupom i logikom, Gejtis i Mofat su dramatično potcjenili inteligenciju svoje publike, što ih je naposlijetku i koštalo, jer su prvi utisci i ocjene za ovu sezonu daleko ispod očekivanih.

S2

Naziv ove epizode se poziva na istoimenu Dojlovu (Sir Arthur Conan Doyle) priču, koja po prvi put uvodi lik profesora Džejmsa Morijartija (James Moriarty). U pitanju je posljednja od dvanaest priča iz zbirke “Memoari Šerloka Holmsa” (eng. The Memoirs of Sherlock Holmes), koja je ujedno trebala biti i posljednja priča o slavnom detektivu, jer je lik Morijartija uveden iz samo jednog razloga – da ubije Šerloka Holmsa. Ipak, nakon velikog pritiska javnosti pisac je popustio i kasnije “oživio” svog najpoznatijeg lika. Kao što nam je poznato, Gejtis i Mofat su ovaj narativ iskoristili u finalu druge sezone, tokom epizode “Pad u Rajhenbahu” (eng. The Reichenbach Fall). Međutim, uvođenje kultnog naslova u finalu četvrte sezone je na neki način direktno uslovilo autore serije, dovodeći do toga da se Morijarti morao nekako pojaviti, na ovaj ili onaj način, iako je on formalno već neko vrijeme mrtav. To ne bi bio toliki problem da se serija bazirala na rasplitanju njegovog lika, umjesto što ga je dovela u kontekst Eurus, lika koji je uveden tek sredinom ove sezone.

S3

Upravo je ta postavka i čitavo objašnjenje Šerlokove sestre potez koji je najviše oslabio kako samu epizodu tako i cijelu sezonu, narušavajući onaj prefinjeni manir pisanja epizoda “Šerloka”, u kojima je naš junak elegantnim intelektualnim rješenjima razotkrivao prljave igre antagonista. Umjesto poznate detektivske atmosfere, dobili smo Eurus, pravog krivca i autora svih Morijartijevih fenomenalnih mahinacija, koje se sada, potpuno antiklimaktično, ukazuju kao rezultat Eurusine dugogodišnje patnje i tuge za bratovom ljubavlju. Na taj način se najveći dio dinamike između Šerloka i Morijartija, kao pandana i protivnika na dijametralnim stranama morala, civilizacije i svega što je ljudsko, sada gubi i pretapa u melodramatičnu priču o traumama iz djetinjstva, koje jednostavno nemaju dovoljno težine da bi bile ubjedljive. Isto tako razočaravajuće je razrješenje ove priče u kojoj je jedna brižna riječ bratske ljubavi dovoljna da potisne i zanemari tolike godine izolacije, psihoza, pa i psihopatije jednog ovako superiornog i genijalnog lika, kakva je Eurus. Takva vrsta banalnosti je, nažalost, jedan od mogućih ishoda u promjeni pristupa pričanja priče o ovom legendarnom detektivu, gdje je upravo način pričanja ono što je mamilo pažnju tolikih generacija čitalaca i gledalaca Holmsa.

Sherlock S4 - Ep3

Korijen problema serije, koji je i doveo do ovakvog raspleta, možda treba potražiti na kraju treće sezone kada Majkroft (Gatiss), Šerlokov brat, izgovara sljedeću rečenicu: “Kao što moje kolege često vole da kažu, ovoj zemlji ponekad jedino može pomoći tupi predmet.” Rečenica se, naravno, odnosi na poznatog britanskog tajnog agenta, Džejmsa Bonda (James Bond), aludirajući na to da je Majkroft ništa drugo do M, vođa britanske tajne službe MI6, što se itekako moglo osjetiti u posljednje vrijeme, pogotovo od kada je uveden i lik super-špijuna, Meri Votson (Amanda Abbington). Ova rečenica takođe služi kao odličan podsjetnik da je Gejtis, ne tako davno, rekao da su, u njegovoj interpretaciji Dojlove poznate priče, Holms i Votson (Marin Freeman) zapravo smješteni u Bondovski tip svijeta, gdje je, sudeći po navedenom citatu, onda Šerlok na sebe preuzeo ulogu “tupog predmeta”, kakav je u suštini Bond. Međutim, to je daleko od istine, ali i jedan od osnovnih problema sa kojim se ova interpretacija nosi, jer Šerlok Holms je sve, samo ne “tupi predmet”.

S5

Za razliku od Bonda, Šerlok je oličenje inteligencije (izuzev emotivne). On je arogantan, lukav, izuzetno perceptivan, ne nosi oružje, i potpuno je predan svom pozivu. Posljednje tri epizode su međutim, toliko postale opsjednute jeftinom emotivnom i intelektualnom ranjivošću svojih likova, izgubljenim sjećanjima, tajnim špijunskim identitetima i slično, što je zapravo preraslo u prečicu putem koje je serija, zaključno sa ovom epizodom, u potpunosti izgubila dodir sa onim što ju je svih ovih godina činilo genijalnom (metaforu za usamljenost prikazanu kroz slobodni pad putničkog aviona ćemo zanemariti, baš kao što ćemo zanemariti i činjenicu da je Majkroft na kraju prikazan kao potpuni diletant). Vrhunac “Posljednjeg problema” bili su retrospektivni prikaz fantastičnog Morijartija i indirektna potvrda Šerlokove ljubavi prema nesrećnoj Moli (Louise Brealey), a “Lažljivi detektiv” (eng. The Lying Detective) ostaje najbolja epizoda sezone.

Ocjena: 3/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA