Bazdulj za SrpskaCafe: Banjaluka postaje grad u koji bi se mnogi rado doselili

1030

Da li je moguće da će se jeres Timotija Lesa ostvariti, pa da dođe do disolucije BiH kako bi se dovršio proces nacionalnih država bez krvoprolića? Muharem Bazdulj, novinar i jedan od najpoznatijih i najboljih pisaca mlađe generacije smatra da ovakav jeretički scenario nije ni realan ni moguć, prije svega, zato što bi posljedice nečega takvog bile dalekosežnije od pukog lomljenja jedne države.

– Ne mislim da je to realno i moguće, ali ne zbog iluzije da međunarodna zajednica tobože “ne može sebi dopustiti da legalizuje rezultate etničkog čišćenja i genocida”. Dopuštala je međunarodna zajednica i gore stvari. Takav proces bi, naime, zaista otvorio Pandorinu kutiju i težio ogromnom domino efektu. Presedani kakav su kiparski, kosovski ili krimski već stvaraju veliki problem u međunarodnim odnosima. Svi smo svjedoci skorašnjeg referenduma u Škotskoj, najava onog u Kataloniji, a poslije ovakvog scenarija na Balkanu, toga bi bilo mnogo više. Članci poput ovog meni su simptom zakašnjele svijesti nekih Zapadnjaka o kolosalnosti greške dopuštanja, da ne kažem podsticanja, disolucije Jugoslavije – rekao je Bazdulj u novogodišnjem intervjuu za SrpskaCafe.

o Kao kritičar situacije u kojoj svaki glasač Donalda Trampa proglašen za “moralnu nakazu i retarda”, smatrate li da se slično radi “Jahorinskom deklaracijom”?

– Kad je riječ o “Jahorinskoj deklaraciji” na oprez manje poziva njen sadržaj, a više profil nekih od njenih potpisnika. Ima tu, naravno, časnih i dobronamjernih ljudi, ali i onih najgorih demagoga koji godinama žive od dobrovoljnog davalaštva tuđe krvi. Volter je govorio da ako vidiš da švajcarski bankar skače kroz prozor skoči za njim, jer ovaj sigurno ne skače da se ubije, nego da nešto zaradi. Likovi poput Dine Mustafića parazitiraju već decenijama na (zlo)upotrebi ideje o zlim i primitivnim narodima koje on i njegovi ortaci treba umjetnošću da mire, a da im Zapad to debelo plati i tako unedogled. Takođe, simpatično mi je da se deklaracija donosi na Jahorini, da se tako u tu ideju inkorporiše Republika Srpska, ali mi je sumnjivo da među potpisnicima ima više ljudi koji žive i rade u Londonu od onih koji žive i rade u Banjaluci.

Muharem Bazdulj

o Da li je neizdavanje vize Američke ambasade u Sarajevu Miloradu Dodiku kulminacija jednog takvog ludizma?

– To s Dodikovom vizom u najmanju ruku je bizarno. Naravno da svako diplomatsko predstavništvo ima diskreciono pravo da vizu bilo kome izda ili ne izda, ali se već i po medijskim reakcijama iz inostranstva vidi da je riječ o situaciji koja se smatra neobičnom.

o Ustalom šta mislite o tom pretvaranju pojma “fašizam” u etiketu koja se može zalijepiti svakome ko nam se ne sviđa?

– To je jedna od najiritantnijih praksi u ovdašnjem javnom diskursu. Ti koji se razbacuju tom etiketom najkrivlji su zbog činjenice da ako se jednom na sceni zaista pojavi snažan (neo)fašizam, nikakva njegova verbalna osuda neće biti efikasna. Kao u onoj pričici o lažljivom čobančetu koje upozorava druge pastire na dolazak vuka i kome niko ne vjeruje kad se vuk zaista pojavi, tako će ljudi oguglati na upozorenja o fašizmu. Postoji ona fraza koja se apokrifno najčešće pripisuje Čerčilu ili Orvelu, a prema kome će naredni fašizam doći pod togom antifašizma. Kad vidim s kolikom strašću najglasniji ovdašnji samoprogašeni antifašisti dehumanizuju svakog ko im se iz bilo kog razloga ne dopada, pomislim da je tu dosjetku ipak izvalio neko pronicljiv.

o Hoće li Sarajevo ikada prestati sa igranjem na kartu žrtve i cijeđenjem limuna iz kojeg se više nema šta iscijediti?

– Nažalost, čini mi se da se od te karte ne planira odustati. Pamtite i sami da je rahmetli Sulejman Tihić onomad pokušao da promijeni tu paradigmu pa se na njega diglo i kuso i repato. Tu se zapravo već dugo ne radi samo o politici u užem smislu, nego o javnosti u cjelini. Džaba je Mirsadu Tokači bilo što je izračunao stvarni broj žrtava rata, kada se iznova sve češće poseže za brojkom od dvije ili tri stotine hiljada samo bošnjačkih civilnih žrtava. U svemu tome postoji jedna naročito ironična nota. Bošnjačkim javnim prostorom danas dominira onaj tip nacionalista kakav je bio izrazito snažan u srpskom javnom mnjenju prije tridesetak godina kad se preuveličavao broj žrtava Jasenovca, kad su neki narodi proglašavani genocidnim, kad se smatralo da su samo neki zločini i neke tragedije dostojni umjetničke obrade itd. Kao u nekoj borhesovskoj paraboli, ovi portparoli bošnjačke patnje pretvorili su se u ono što najviše mrze i što smatraju isključivo krivim za sopstvenu patnju.

o Kako biste vi riješili zavrzlamu zvanu jezik bošnjačkog naroda u Srpskoj?

– Ja sam išao u gimnaziju u Travniku od 1992. do 1996. godine i nama je u svjedočanstvima sve do četvrtog razreda postojala rubrika “maternji jezik”. Prošlo nam je 20 godina od mature, moji školski drugovi imaju karijere od Kanade do BiH, a niko nema nikakvu falinku zbog činjenice da mu se jezik u školi nije službeno nazivao bosanskim, hrvatskim ili srpskim. Snježana Kordić je negdje podsjetila da se u Austriji jedno vrijeme kompromisno koristio termin “nastavni jezik”. Ja zaista mislim da je važnije da djeca idu u školu od onoga što im piše u đačkim knjižicama, a svi znamo da je riječ o jednom jeziku. Da postoji politička volja taj bi problem bilo lako riješiti, ovako će nažalost djeca biti i ostati moneta za potkusurivanje.

o Kada smo već kod toga, kojih pet događaja biste u BiH i RS, naveli kao najbitnije i najprelomnije u ovoj godini?

– Formalni napredak u EU integraciji, ne zbog suštine, nego zbog ilustracije da BiH nije zaboravljena u Berlinu i Briselu. Referendum kojim je Dodik ogolio nemoć međunarodne zajednice u BiH. Lokalni izbori na kojima je SNSD iskoristio simbolički kapital referenduma i na kojima se pokazalo da vitalna alternativa unutar bošnjačke političke scene prije može da se pojavi među nezadovoljnicima u SDA nego preko neke druge partije. Približavanja Rusije i Turske te pobjeda Donalda Trampa su, naravno, globalni politički događaji, ali je njihov značaj za BiH nemjerljiv. Oni otvaraju prostor da se neki od naših političkih rebusa riješe na načine koji su doskoro djelovali nezamislivo.

o Da li je istina da uskoro doseljavate u Banjaluku?

– To nije istina. Vrlo je vjerovatno da ću uskoro dolaziti u Banjaluku jer navraćam u prosjeku maltene jedanput mjesečno, iz različitih razloga, ali nisam planirao selidbu. Banjaluka je meni, bez ikakve kurtoazije, jedan od dražih gradova, ne samo južnoslovenskog areala i često pričam kako je to možda i jedini naš grad koji ima šansu za ozbiljan kvalitativni skok, od prosječnog (po)velikog grada ka nekoj vrsti metropole.

o Šta Banjaluci treba da bi se to dogodilo?

– Ovaj skok, naravno, ne može ići preko noći, ali bi lokalne vlasti morale imati sluha da im valja kreirati dugoročnu politiku koja bi iskoristila činjenicu da vladaju gradom koji je putevima najbolje povezan sa svim ovdašnjim velikim gradovima. Takođe, trebalo bi vrlo ozbiljno i suvereno da osvoji status Evropske prestonice kulture već koju godinu iza Novog Sada, da oživi aerodrom i uloži neki veći novac u vibrantnu likovnu scenu, da teži i tome da ima relevantan politički nedeljnik koji bi se čitao, ako ništa, u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori… U takvoj nekoj konstelaciji Banjaluka bi postala grad u koji bi različiti pojedinci iz tzv.slobodnih profesija rado doseljavali.

Vuk Bačanović

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA