Monika Ponjavić: U bioskopu – Putnici

1689

“Putnici” (eng. Passengers), naučno-fantastična avantura u režiji Norvežanina Mortena Tilduma (Morten Tyldum), je film koji je izazvao velike polemike (po pitanju njegove dubine, smisla i poruke, koju nema) u posljednjih nekoliko dana, sasvim neopravdano. Glavne uloge tumače trenutno vodeće zvijezde Holivuda, Kris Pret (Chris Pratt) i Dženifer Lorens (Jenifer Lawrence), čija su imena, ali i figure, trebala doprinijeti uspjehu ovog ambicioznog djela.

Međutim, nisu. Prije nego što pređemo na razloge zašto film nije postigao ono što se od njega očekivalo, uvešću vas malo u priču, trudeći se da ne otkrijem previše.

Passengers

Film prati dvoje ljudi (te jednog androida i nekoliko robota), Džima Prestona (Pratt) i Auroru Lejn (Lawrence), koji su se na putu sa Zemlje na novu koloniju “Naseobina II” (Homestead II), probudili iz stanja indukovane hibernacije, 90 godina prije vremena. Na brodu, pod nazivom Avalon, pored Džima i Aurore, putuje još 4998 ljudi, od kojih i nekoliko desetina članova posade. Inicijalni plan je podrazumijevao da svi putnici ostanu u stanju hibernacije oko 120 godina, koliko sam put traje, da bi se na četiri mjeseca pred dolazak na “Naseobinu II” svi probudili, kako bi imali dovoljno vremena da se pripreme za novi život na koloniji. Međutim, u trenutku kada nakon 30 godina neometanog putovanja brod udari u meteor, jedna od kapsula, u kojoj je bio Džim, će se pokvariti, što će dovesti do njegovog preranog buđenja, stavljajući ga tako u bezizlaznu situaciju i spoznaju da će umrijeti na brodu, i to od starosti. Očajan, nakon godinu dana bezuspješnog pokušavanja da osposobi svoju kapsulu za hibernaciju, Džim odlučuje da uzme stvari u svoje ruke. U momentu u kojem mu se pridružuje Aurora, nastaju složeni moralni problemi sa kojima se suočava jedino dvoje budnih na brodu, pored gotovo pet hiljada još uvijek usnulih. Sve čari i opasnosti pozlaćenog kaveza u vidu luksuznog interplanetarnog broda isplivavaju na površinu u ovoj skoro beskonačnoj trci kroz nepregledne praznine svemira, pogotovo uzevši u obzir koje sve izuzetno teške odluke imaju praktično na dohvat ruke.

p2

Zasnovan na dva lika i njihovom kompleksnom odnosu, film je mogao otići u dva pravca. Možda i u tri. A možda i u hiljadu. Međutim, nije. Upravo ta odluka postaje ujedno i njegov najveći teret, jer bazirati priču na dva stereotipna, ekstremno dvodimenzionalna lika, tako svojstvena Holivudu, bio je mač sa dvije oštrice. Džim je, kao što možete i pretpostaviti siromašni tridesetogodišnjak iz redova radničke klase, mehaničar po struci. Prateći ustaljenu holivudsku formulu, Aurora (inače ime i Uspavane ljepotice, koje znači “svjetlost”) onda, sasvim logično, mora biti njegova suprotnost. Ona je lijepa, bogata Njujorčanka sa Menhetna, izuzetnog ukusa i, naravno, savršenog zanimanja. Ona je, pogađate, književnica, odnosno novinarka, a možda i blogerka (to baš nije u potpunosti jasno definisano), koja voli da piše uz jutarnju kafu sa pogledom na Krajslerovu zgradu. Drugim riječima, Keri Bredšo. Slabost i banalnost ovako tankog scenarija očituje se i u ovom definisanju likova, čija zanimanja čine ovu priču mogućom, jer, šta bi se se desilo da Džim nije, igrom slučaja, spretni mehaničar, koji se sasvim lako snalazi u kompleksnoj tehnologiji ovako naprednog svemirskog broda? Takođe je banalna i sveprisutna slika Adama i Eve, samih u ovom edenskom vrtu, gdje se kompleksna simbolika nagosti sada zamjenjuje prizemnim i pretjeranim insistiranjem na izvanrednoj ljepoti tijela ovo dvoje glumaca, koja u mnogim momentima prevazilazi granice dobrog ukusa. Ime broda, sa druge strane, možemo oprostiti i postavci unutar filma, da je to prosto transportno vozilo mega-korporacije, čiji je posao da proda mušterijama ideju o savršenom novom svijetu i novom početku, te se tako Avalon, kao mitsko ostrvo vječnog života iz priče o kralju Arturu, sasvim uklapa u marketing jedne takve korporacije.

p3

Najbolji i svakako najkvalitetniji aspekt filma jeste njegov scenski dizajn koji potpisuje Gaj Hendriks Dijas (Guy Hendrix Dyas). Pronalazeći uticaje u umjetnosti Edvarda Hopera i arhitekturi Ričarda Rodžersa, Zahe Hadid, Normana Fostera i Santijaga Kalatrave, te širokog spektra dizajnerskih stilova, Dijas je uspio pomiješati sve, od Art Dekoa, preko neo-futurizma, gugija, do japanskih mangi, istovremeno zadržavajući određenu umjerenost i prijeko potreban balans na kojem i počiva postignuti uspjeh vizuelnog pečata “Putnika”. Film nije potpuno lišen uticaja nekih od najvećih klasika, prvenstveno Kjubrikovog “Isijavanja” (eng. The Shinning), čiji je bar vizuelno, ali uključujući i konobara, gotovo doslovno prepisan. Lojd (Joe Turkel) je sada Artur (Michael Sheen), a hotel veliki svemirski brod, jednako osamljen i doslovno zabačen (u očima njegovih putnika) negdje duboko u svemiru, te samim tim i jednako zastrašujući.

p4

Iako prepun klišea, film vrijedi pogledati, ako ništa, onda barem kako biste uživali u njegovoj estetici i dizajnu, pa, na kraju krajeva, i samom putovanju kroz svemir, što je uvijek zabavno. Međutim, ako očekujete pametne dijaloge, interesantnu priču, logične rasplete situacija, hrabar i odvažan kraj, ili možda naposlijetku neku vrstu zabavne svemirske romantične komedije, onda ste u pogrešnoj sali, jer “Putnici” su ništa drugo do horor, i to u apsolutno svakom smislu.

Passengers

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Ocjena: 2.5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA