Kako da preživite “preslišavanje” na srpskoj slavi

1491

Prije svega iskrene čestitke svim ljudima koji i u ovo zlo vrijeme uspijevaju pronaći snage i novca da proslavljaju slave, kada i za desetak gostiju treba više od prosječne plate…

Na slavama postoje određeni, nepisani, šablonski komunikacioni pristupi osobama na osnovu njihovih životnih doba. Tako na primjer osobi “sa nula godina”, unose se u lice i vještački izražavaju nježnost i dopadljivost, onima sa 10 iščuđavaju se koliko je poraslo, sa 20 pitaju za škole i cure, sa 30 za ženidbu, 40 za posao, kredit, djecu, 50 za posao, kredit, djecu, unučad, smisao života, sa 60 za teško vrijeme, poremećenu klimu, besmisao života, sa 70 i više za bolesti i tješenje pred smrt.

No ovo pitanje sa 30 je ključno. A zašto? Ako se čovjek ne oženi sa 30 domaćin ne zna šta da ga pita sa 40, 50, 60… Samo pita je l’ radiš ili ne radiš, ima li šta novo, i kad naravno nema, ukoliko već nije dobio na kladionici ili mu neko nije naglo obolio ili stradao, pita šta ćeš popiti i onda čovjek mora da čeka razgovore o Siriji i sportu da bi se ulogovao u razgovor.

Kažu ljudi da u nekim tamo Australijama, gdje je sve sve živo otrovno i pauk i žaba i spuž i koralj i riba, a na svaka tri metra migolji zmija otrovnica, da je najveća uvreda i nepristojnost pitati čovjeka za njegovu platu, religioznost i inače raspitivati se za bilo šta iz sagovornikovog života, a što on sam ne kaže prvi. Dakle, krsna slava, kao srpski patent u Australiji se jednostavno – ne bi primila ili bar ne u svom punom kapacitetu.

Zašto su kod nas ljudi toliko bahati da na slavama, i uopšte na ikakvim skupovima, ali slave su specifične jer okupljaju oko svijeće razne generacije, polove, klasne predstavnike, pretresaju sagovornika, ogovaraju odsutne a još su toliko bezobrazni da se pravdaju “dobrim namjerama”? Kod nas čovjek izgleda jednostavno nema prava na privatnost! Znam slučaj jednog rođaka koji se još nije oženio i ljudi ga iz godine u godinu sve nervoznije pitaju “ka’ će slatka više”? Kao da plaćaju kredit svaki mjesec na njegov momački život pa su sve nervozniji, pa gotovo i na ivici sukoba.

Sem preslišavanja svih drznika koji se na vrijeme nisu rasplodili, druge teme su još crnje, tipa bolesti, alergije i upokojenja. Slušao sam, majke mi moje najrođenije, tri dana za redom kako nekom starcu truli iznutrica i to po nekoliko sati u udarnim terminima svakog dana slavofesta!

A naravno kad neko umre, pogotovo mlađa osoba, još uz to ako je bila i prijatne spoljašnosti (“srce moje bio ili bila lijepa kao lutka), to je izgleda direktno proporcionalno žalosnije od onih i koji nisu bili baš naročito lijepi. Morbidno i odvratno. Ni u priči o karakteru slave kao proslavljanja ličnosti na nebesima koja nudi nešto malo više i pozitivnije od opšteg crnila.

Tako je bilo oduvijek, katkad možda i gore, ali valjda je red da nekada nekakav nakazni običaj malo i popravimo. Ima valjda i drugih tema za razgovor.

Recimo, mogu pričati šta bi voljeli biti i raditi da su na nekoj drugoj planeti ili u drugoj istorijskoj epohi. Ili šta bi radili kad bi bili nevidljivi. Da li bi voljeli da su samo prozirni ili potpuno nematerijalni. Ili šta bi zasadili, a da nisu ni ljudi ni pare. Ili da li su prije stvarno postojali divovi i zmajevi? Zar zmajevi iz mitologija ne liče na dinosauruse? Kakve su inače nekad bile biljke i životinje? Da li je Zemlja ravna ploča i zašto nije, čemu su služile džinovske alke na vrhovima planina, otkud fosilno gorivo na ledenim polovima? Kakve filmove vole, čajeve, muziku, knjige, šta misle o zanatskom pivu, putovanjima i radi li iko išta u životu sem što brine svoje i tuđe brige? Mogao bi neko da proba nešto drugačije da sagleda, i na neke druge stvari da obrati pažnju. Jer, svijet i život očigledno mogu ponuditi mnogo, mnogo više…

Okupljanja bi bila ugodnija i ljudi bi umjesto grubog pretresanja tuđih života, zbog kojih tri četvrtine prisutnih disciplinovano ćuti i gleda “preda se”, posjedi malo i ode, počeli da pronalaze smisao i u mnogim divnijim stvarima, usudeći se tako da razvijaju sopstvenu svijest o svemu što ga ispunjava i okružuje.

Danijel Mihić

Danjel Mihić je vjeroučitelj po pozivu, ljubitelj ljudi, istorije, knjiga i časopisa. Radoznao šta je bilo mnogo prije Potopa u vrijeme divova i zmajeva, a ne žuri da sazna šta će biti u budućnosti. Naručio gusle prije tri mjeseca, a još mu nisu stigle. Piše i nekakav blog i uglavnom, od muke od onog što čita, izvrće tekstove većine drugih blogera. Vjeruje da je moguće puno toga pozitivnog uraditi na lokalnom nivou i da bog ništa više od nas i ne traži.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA