Monika Ponjavić: Westworld – Memento mori (FOTO)

1540

Nakon četvrte, odlične epizode najnovijeg ostvarenja američke kablovske kuće HBO, pitanja koja Westworld postavlja postaju sve interesantnija i sve kompleksnija. Epizoda, pod nazivom „Teorija nesklada“ (eng. Disonance Theory), počinje identično kao i sve druge do sada, scenom razgovora između Dolores (Evan Rachel Wood) i Bernarda (Wright).

Bernardova odluka da dopusti prelivanja sjećanja iz jedne iteracije u drugu dovela je Dolores u stanje na korak bliže od potpunog preuzimanja kontrole nad sopstvenom svješću. Iako se ovaj naizgled vječiti razgovor, čije iteracije strpljivo pratimo iz epizode u epizodu, i sada odvijao u manje-više identičnom tonu, uvođenjem lavirinta u kontekst najstarijeg androida stvari su konačno počele da se lagano otpetljavaju pa samim tim i da poprimaju određeni pravac i smisao. Tako nam je ova, naizgled identična, scena dala dvije informacije od suštinskog značaja koje će se ciklično ponavljati, čini se ne samo tokom ove epizode, nego možda i do kraja same sezone. Iako se Delosu priključio znatno nakon Arnoldovog vremena, Bernard je upoznat ne samo sa postojanjem lavirinta nego i sa njegovim svojstvima koja Dolores, pa tako i svim ostalim androidima iz parka, može pružiti određenu vrstu slobode, šta god to značilo.

w-1
Na drugom kraju parka se istovremeno, vrlo neobično, a opet jako značajno, vodi gotovo identičan razgovor, o Arnoldu, lavirintu i dostizanju slobode. Otključavajući skrivene tragove i indicije razbacane duž narativa, „Čovjek u crnom“ ili Ed Haris (Ed Harris), u potrazi za novim nivoom igre, uvodi Lorensa (Cliffton Collins Jr.) u istu priču o lavirintu i postizanju eventualne slobode koju on sa sobom donosi. I ovaj razgovor, baš kao i prethodni, otkriva nam neke posve nove informacije od kojih je svakako najznačajnija ta da Ed Haris zna ponešto o Arnoldu (ako ne i samog čovjeka lično), pa između ostalog i činjenicu da je umro u parku (na koji način, međutim, i dalje ostaje misterija) negirajući tako sopstveni dizajn. Pored toga, saznali smo i da je Ed Haris neka vrsta mecene, odnosno dobrotvora (iako to možda čudno zvuči) čija je fondacija spasila minimalno jedan život u vanjskom svijetu, i to sestru jednog od turista čiji se put, igrom slučaja, ukrstio sa Harisovim. O kakvoj fondaciji je riječ, nije se mnogo saznalo.

U svakom slučaju, negdje na pola puta srećemo iskasapljenog Tedija (James Marsden) kako umire po ko zna koji put. Iz epizode u epizodu, uloga jadnog Džejmsa Marsdena, za kojeg bi se i samog moglo ispostaviti da je neka vrsta humanoida s obzirom da nije ostario ni dan u proteklih petanestak godina, nekako postaje sve bezličnija i beznačajnija, što je negdje u potpunoj suprotnosti sa mojim inicijalnim pretpostavkama. Mada, u kontekstu ove priče još uvijek je rano za donošenje bilo kakvih čvrstih sudova, osim jednog, da je ime Marsdenovog lika, baš kao i brojne teme ove serije, svoj korijen pronašlo, sasvim logično, u Nolanovoj (Jonathan Nolan) kratkoj priči “Memento mori” koja je 2000. godine braću i proslavila.

w-2

U duhu konstantih iteracija, Lorens, kao integralni dio ovog narativa, prolazi kroz novo iskustvo bliske smrti, noseći ponovo povez preko očiju. Prateći novouspostavljeni odnos, te razvoj ovog zabavnog tandema, dobijamo uvid u jednu ne tako mračnu stranu „Čovjeka u crnom“, koji nam i pored tog surovog oklopa, te banalnog „crnog“ šešira, koji bi trebalo da simbolizuje njegovu mračnu stranu, govori da Ed Haris ipak nije onakav kakvim su ga pisci i reditelji serije do sada željeli prikazati, o čemu je bilo riječi u jednoj od ranijih recenzija.

w-3
Ovaploćenje zla, ako u kontekstu ove serije ono uopšte postoji, se može jedino pronaći u liku i djelu Roberta Forda, kojem je Entoni Hopkins (Antony Hopkins), inače odlično izabran glumac za ovu ulogu, na pravi način udahnuo život. Scena razgovora između njega i Tereze Kalen (Sidse Babett Knudsen) i tihe prijetnje koja unosi novi djelić zlokobne atmosfere u seriju je jedan od najboljih ali i najzastrašujućih momenata ove epizode.

Znajući sve što se o njoj treba znati, pa između ostalog i to da je Bernardova ljubavnica, Ford je dovodi na mjesto koje je ona nekada davno, još kao dijete, posjećivala zajedno sa svojim roditeljima. U neposrednoj blizini mašina koje grade ili ruše još jednu u nizu misterija, te vojske androida (kažem vojske na osnovu načina kojim im on komanduje), odlučan da stvari budu po njegovom, Ford joj na ne tako suptilan način stavlja do znanja da je Westworld njegov, bez obzira na njen udio u parku ili na činjenicu da je ona dio njegovog upravnog odbora. Nagovještavajući joj da su se svaki put kada bi se poslovni interesi uprave sukobljavali sa njegovim ličnim planovima stvari završile loše i da je bolje da mu niko ne stoji na putu, istorija parka je dobila na određenoj težini.

w-4

Fokus ove epizode je tako stavljen na odnose čijom analizom možemo doći na korak bliže krajnjoj ideji iza samog dizajna, jer prateći simultani razvoj tri-četiri naizgled potpuno odvojene grupe ljudi u potrazi za odgovorima (Bernard želi da sazna da li androidi imaju potencijal za svjesno; Dolores, baš kao i Bernard, želi da zadrži bol kao jedino sredstvo putem kojeg može da održi sjećanje na roditelje živim; Ed Haris, u potrazi za sljedećim nivoom igre, laganim korakom stiže do Arnoldove istine; Mejv u pokušaju da samoj sebi dokaže kako nije luda shvata poentu svog postojanja; Logan pronalazi skrivenu nagradu u parku itd.), uputili smo se na odiseju koja za cilj ima saznanje istine o sebi i svijetu oko sebe.

w-5Negativna strana epizode jeste insistiranje pisaca na cikličnom ponavljanju sjećanja, što panične Dolores, što još paničnije Mejv (Thandie Newton), koje nas zauzvrat dovodi u gotovo identično stanje panike pri samoj pomisli da do kraja sezone ima još šest epizoda koje će, kako stvari stoje, nastaviti neumoljivo sa istraživanjem ovog, već pomalo izlizanog, narativnog sredstva. Naravno, u pitanju je sistem koji fantastično funkcioniše u pomjeranju likova iz tačke A u tačku B, međutim, ma koliko inventivan, on vremenom postaje otrcan, jer uporno postavljanje pitanja „Šta to znači?“ nakon četiri epizode prestaje biti zabavno prevashodno zato jer mi znamo, zbog čega smo sada, kao po nekoj nezasluženoj kazni, prisiljeni da čekamo ne bi li i „domaćini“do iste spoznaje došli sami.

w-6Posljednji minuti epizode posvećene su Mejv i njenoj potrazi za odgovorima na ovo pitanje, tokom kojih ona ipak pravi izvijestan iskorak postajući tako prvi „domaćin“ koji ne samo da radikalno prekida svoju dotadašnju rutinu nego, koristeći Hektora (Rodrigo Santoro), svog novog prijatelja, dobija i materijalni dokaz za svoje tvrdnje. Naime, nakon što je „Čovjek u crnom“, uz pomoć nesrećnog Lorensa, nešto ranije tokom epizode, u svom ličnom pohodu na istinu, uspio iz zatvora izbaviti ovog „nemilosrdnog“ kriminalca, čiji famozni govor ponovo nismo čuli, Mejv koristi svoju šansu da ga tokom pljačke sefa, ucjenjujući za tačnu kombinaciju šifre, iskoristi u svom pohodu na istinu, koja će potvrditi da snovi o zalutalom metku u stomaku zapravo nisu snovi, nego njena sjećanja na stvarne događaje.

Način na koji je scena napisana, snimljena, montirana, odglumljena i završena čini je vrhuncem ove epizode, čemu svakako doprinosi i odlična hemija između Mejv i Hektora, odnosno Tandi i Rodriga. Netrpeljivost prema Rodrigu Santoru, koju osjećam još iz perioda „Izgubljenih“ (eng. Lost) gdje je glumio Paula, sasvim sigurno najdosadnijeg lika u istoriji televizije, je zahvaljujući kraju „Teorije nesklada“ i sjajnim trenutkom u kojem Mejv, mireći se sa svojom sudbinom izgovara rečenicu „None of this matters“ odlsikavajući tako samu suštinu, sada kao rukom odnesena.

w-7

P.S. Teorija da su Vilijam (Jimmi Simpson) i Ed Haris jedna te ista osoba i dalje stoji čvrsto na nogama što je potvrdila scena u gradiću Las Mudas. Ubrzo nakon buđenja pored Vilijama, Dolores se iznenada pojavljuje u ovom pograničnom gradu, naizgled u linearnom toku, na čemu tvorci serije insistiraju. Istražujući fontanu koja joj se čini poznatom, uz zvuk nalik grmljavini i uz pokret kamere, pred njom se odjednom stvara ista ona djevojčica koja je Edu Harisu rekla da lavirint nije za njega. Riječ je naravno o Lorensovoj kćerki koja, kako saznajemo, potiče iz “istog mjesta” kao i Dolores.

Ovaj razgovor je zatim vrlo vješto presječen glasom muškarca (Bernard? Ed Haris? Arnold?) koji u Dolores proizvodi nalet novih sjećanja. Vidimo bijelu crkvu sa istim onim tornjem oko kojeg Ford gradi svoj narativ, vidimo dvije verzije Lorensove kćerke gdje se prošlost i sadašnjost (pa možda čak i budućnost) počinju lagano stapati u jedno. U sljedećem kadru vidimo crtež lavirinta na zemlji, a svega par sekundi kasnije i čovjeka u dugačkom kaputu koji želi da zna da li je Dolores djevojka koja je nestala sa Abernati ranča.

w-8

Lorensova kćerka je, vrlo zgodno, u međuvremenu nestala. Samo jedan dodir ovog stranca šalje Dolores na novi put sjećanja. Lorensova kćerka je sada u rozoj haljini, dok je Dolores čas ispred crkve čas na groblju (i to ispred groba koji nosi njeno ime) gdje iz zemlje iskopava pištolj. Nazad u “realnosti” vidimo Vilijama koji izlazi iz obližnje kafane i prekida ovaj neugodan susret. Da li je čovjek u dugačkom kaputu zaposlen u Delosu ili je i on samo jedan od brojnih androida, ostaje misterija. Međutim, to i nije toliko važno koliko sam kontekst koji je ovdje sve, jer u istom trenutku radnja prelazi na Stabsa (Luke Hemsworth) koji dobija informaciju da Dolores ne prati svoj scenario. Samim tim, logično bi bilo pretpostaviti da je čovjek u dugačkom kaputu član obezbjeđenja parka kojeg je Stabs poslao da riješi situaciju.

U tom slučaju Vilijam onda ne može biti Ed Haris, jer se radi o sadašnjim događajima. Kako “Westworld ” nije u potpunosti iskren kada je riječ o vremenu koje koristi u svojim narativima Stabs je, po svemu sudeći, vjerovatno u sadašnjem vremenu izdao naređenje čiji ćemo ishod vidjeti tek u sljedećoj epizodi. Dolores je Lorensovu kćerku srela u prošlosti, baš kao i čovjeka u dugačkom kaputu, u nekoj od prethodnih iteracija, ili u nekoliko prethodnih iteracija od prije trideset godina, dok se družila sa mladim Vilijamom.

w-9Ono što je Nolan uradio jeste izgradnja narativa po principu Fordovih “sanjarenja”, unutar kojeg ne možemo sa sigurnošću odrediti šta je prošlost, šta sadašnjost, a šta budućnosti i gdje sve izgleda kao jedan linearan narativ, iako to vjerovatno nije. Prateći određenu logiku, njeno prvo (hronološki) pojavljivanje u Las Mudasu predstavlja sadašnjost; susret sa čovjekom u dugačkom kaputu i Vilijamova intervencija se odvija u prošlosti, dok se susret sa Lorensovom kćerkom (koja je u toj iteraciji možda čak bila nečija druga kćerka) takođe odvija u prošlosti ili je čak možda zamišljen. Što se same crkve tiče, to i dalje nije baš jasno, jer je riječ o crkvi koja će biti dio novog Frodovog narativa, međutim ona se pojavljuje u sjećanjima i Dolores i Mejv. Da li je u pitanju novo-instalirana prošlost ili je zaista riječ o nekoj staroj iteraciji, ostaje da se vidi.

S druge strane, ako Dolores zaista ima neke veze sa “incidentom” od prije trideset godina (a sigurno ima), onda se ova scena može koristiti kao dokaz za teoriju o Edu Harisu, jer vrlo vješto spaja različite narative u jednu koherentnu priču. Naime, po svemu sudeći Vilijam je Dolores nekada davno u prošlosti, s namjerom ili ne, doveo u Las Mudas, što je potencijalno razlog zašto Ed Haris, u potrazi za odgovorima i lavirintom, dolazi ni manje ni više nego baš u ovaj grad (ponovo) koji je vjerovatno početak svega. Činjenica da su se Vilijam i Ed Haris pojavili u istom ovom gradu, da obojica imaju nekakve veze sa Dolores, koju za ovaj prostor vežu jaka sjećanja, jednostavno ne može biti slučajnost. Na ovaj način “Westworld” jukstaponira Vilijama i Eda Harisa, jer ne samo da njih dvojica ne dijele niti jednu scenu, nego se čak svaki od njihovih trenutaka provedenih u parku sada lagano slažu u određenu hronologiju (gotovo kao diptih jednog života), po kojoj ćemo uskoro moći sklopiti narativ život jednog čovjeka, ako je suditi vizuelnim dokazima, zvučnim efektima, kadriranju i montaži serije.

Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA