Goran Dakić: Dani bez kolora

784
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar Dnevnog avaza. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“.

U šumi vila, u vili mercedes, u mercedesu čovek, u čoveku srce, u srcu ljubav za radničku klasu. Ovaj aforizam srpskog satiričara Vladimira Bulatovića Viba najbolje opisuje uzajamni odnos političara prema gotovo svim oblicima pojavnoga svijeta. Cinik kakav je morao da bude, Vib je znao da je obrnuti poredak nemoguć i da u aforizmu tretirani čovjek ni u kom slučaju ne bi mogao u sebi najprije da prepozna ljubav prema čovjeku, a tek nakon toga prema vilama, bazenima, kožnim galanterijama i starijim maloljetnicama koje plazaju baroknim spavaćim sobama u Victoria’s secret donjem vešu.

Takva je, prema Vibu, ontološka struktura političkog bića i zapravo odgovara nakaradnoj čovjekovoj slici i baštini fihteovsko saznanje o tome šta čovjek jeste i šta nije. Drugim riječima, političar je, prema Vibu, zapravo anti-čovjek, jer je empatiju prema drugima i sav onaj potencijal koji je aktiviran preko tradicionalnih vrijednosti, ali i shvatanjem politike kao plemenite vještine koja treba da očisti organizam od negativnog društvenog i inog holesterola, trampio za udobnost direktorske ili poslaničke fotelje.

Pekićeva misao je još konkretnija i oslobođena je pjesničke metaforike: čovjek koji nije na vlasti želi samo jedno – da dođe na vlast; čovjek koji je na vlasti takođe želi samo jedno – da ostane na vlasti. I jedan i drugi, veli Pekić, ne biraju sredstva kojima će ostvariti cilj i u tom sukobu želja i mogućnosti stradaju najprije ideali, a potom i oni koji glasaju. Pekićeve mantre o prirodi vlasti i suštini homo politicusa zapravo je plodotvorni dijalog sa tradicijom u kojoj su iste ili slične rečenice ispisivali, naprimjer, Meša Selimović ili Aleksandar Solženjicin, obojica taoci represivnog totalitarizma. Tek u takvim pozicijama, u iskustvima koja su iznad suve i presovane teorije, moguće je saznanje o pravoj strukturi i suštini vlasti. I stoga je Pekićev rezon potrebno shvatiti najozbiljnije, jer je on zbog takvih i sličnih stavova robijao i na robijašnici o njima razmišljao i kopao još dublje i još snažnije.

Priroda političkog čovjeka se, dakle, veže za moć, a ona je najdirektnije predstavljena u fotelji. Kada je gruhnula velika ekonomska kriza premijer Luksemburga Žan Klod Junker rekao je, između ostaloga, i ovo: „Hajde da se ne zavaravamo – svi znaju šta treba uraditi, ali niko ne zna kako poslije toga dobiti izbore“. Jasno je, evo, i ovdje da se politička vještina ne sastoji u vještom upravljanju državom, u prevazilaženju problema i generisanju onoga što se nesretno zove prosperitetna budućnost; jasno je, evo, i ovdje da se politička vještina svodi isključivo na osvajanje vlasti i potom se, kada je vlast konačno uzurpirana, čini sve da se ona ne izgubi. Politika je, dakle, u sukobu sa logikom, a dodatne napore mora da učini svako ko bi počeo da promišlja o političkom djelovanju kao takvom u jednoj zemlji kao što je BiH, a za koju je Andrić napisao da počinje tamo gdje prestaje logika i u kojoj se svaki dram radosti dušom plaća.

Stoga nikoga ne treba da čudi ako Evropska unija ne silazi sa usana ovdašnjih političara, jer je višedecenijska praksa pokazala da se na njihovim jezicima može naći trista bogova i đavola (i to, ako treba, u jednome danu!), ali da u srcu, ipak, ljubavi ima samo za fotelju. Fotelja je, naravno, metafora i ona podrazumijeva basnoslovne plate, službene automobile (novije u odnosu na prethodnika, dabome!), vozače, dnevnice, noćnice, naknade za odvojeni život, naknade za članstva u odborima i svako dalje spravljanje kataloga bilo bi besmisleno taman toliko koliko je besmislen i sam spisak. Fotelje je ideal, njihova Hiperboreja, njihovo zlatno runo, a barka na kojoj plove do tih obećanih obala puna je kojekakve sekundarne robe: obećanja, pregovora, sporazuma, deklaracija, adaptacija, a ukoliko bude potrebe, gotovo je sigurno da će se izjasniti i o problemu zla kod Dostojevskog i o desosirovskom pristupu lingvistici. Fotelja je za njih sve i ako je potrebno da ona bude tapacirana EU meblom – utoliko bolje. Ako, pak, taj štof i nije toliko izvjestan, oni će se mrljaviti u ovdašnjem, ali će iz dana u dan prevrtati narudžbenice i tvrditi kako su, evo, baš sada, naručili kožnu galanteriju u kojoj će nam svim biti komotno i potaman, pa taman svi bili Čović.

I stoga nisam siguran da je našim političarima EU cilj, ali sam prilično siguran da jeste sredstvo. Do čega? Do fotelja, naravno. Jer, ukoliko bi EU zaista bila cilj, onda bi i poslovi bili preko noći završeni. Ako je moguće u svega nepar sati dogovoriti i ovaj i onaj mehanizam; ako se prvi i drugi u svega nepar sati dogovore da izigraju trećeg, nakon što su se drugi i treći dogovorili uz teletinu ispod sača kako da preveslaju prvog i dan prije nego će prvi i treći uz špinjetak mljeti drugog, onda je sasvim jasno da se može ispuniti i nekoliko stavki koje podrazumijevaju taj toliko željeni EU put. Ali, da bi se to desilo te stavke moraju da se poklapaju sa interesima. Čijim, državnim? Naravno da ne. Čak ne ni političkim. Samo i samo ličnim. I stoga nije pitanje da li naši političari žele da idu u EU ili ne. Pitanje je da li oni žele da idu bilo kuda ako tamo nema fotelja, bez obzira na to što tamo možda postoji sve drugo. Hamletovska dilema. Koja, naravno, za njih nije dilema uopšte.

Izuzmemo li nekolicinu, koja se lako broji, ostali vjerovatno ni ne znaju razliku između Savjeta Evrope, Evropskog savjeta i Savjeta Evropske unije. Deklarativno opredjeljenje je uvijek služilo za jeftino skupljanje predizbornih poena, ali je istinska želja bila daleko u pozadini, iza svih malih i velikih ambicija. Da li su bh. političari na EU putu? Jesu. Ali prvo bi neko morao da objasni, i meni i njima, šta danas predstavlja taj EU put. A onda i da me ubijedi da taj put ne vodi opet do njihovih fotelja, pa taman prolazio kroz Berkoviće, Ploče ili Zavidoviće. Sve ostalo je samo politikanska opsjena i beskrajno monotona partija šaha u kojoj je jedini zadatak sačuvati kralja žrtvujući sve pione i lakeje oko sebe.

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA