Život prestaje u tridesetoj

2318

Kada čovjek premine u 29. godini smrtovnica mu je oivičena plavom bojom, a kada umre u 31. ta ista je porubljena crnom. Šta se to onda desi u tridesetoj? Jednostavno, na trideseti rođendan život – pocrni.

Da, znam, možemo se mi tješiti kako „život tek tada počinje“ (i duplo starijim ljudima govore kako su tada „u najboljem dobu“) pjevati kačeći po Fejsbuku hitove koje izvode Darkvud dab, Ničim izazvan ili Novica Negovanović, ali naše plavo je prošlo, a počelo je crno.

Ne želim zvučati depremirajuće, nisam pesimista kada govorim da život počinje da prestaje u tridesetoj (biološka kolica prosto kreću lagano nizbrdo, nema više ni teoretske šanse da gotovo u bilo čemu dostigneš olimpijsku normu, o ozbiljnijem bavljenjem baletom da i ne govorim) kao što nisam ni velikosrbin ako kažem da je Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku bila srpska i hrišćanska zemlja. Šta bih sad, ne želim ni da lažem ni da krijem, to je nauka a ne predmet kompromisa, preglasavanja ni filozofske ili umjetničke analize.

Nije sporno, može čovjek povući još koju godinu u top formi kao Federer, ali što bi Novica mudro primijetio: „tek što život zamiriše, a mladosti nema više“.

Prvo poluvrijeme je gotovo. Počinje drugo. Ono bi trebalo da je mnogo bolje, funkcionalnije, neuporedivo manje stresno i haotičnije od prvog. Ali je svakako posljednje.

Trideseti rođendan je pravo vrijeme za ozbiljnu životnu krizu. Ona dođe kad tad i to obično na okrugle brojeve, ali bolje da ta pošast pukne čovjeka dok je još u snazi, nego u četrdesetoj ili pedesetoj, tada se nekako snažnije prelama i teže prihvata. Ovako uključiš mentalni drip da taj porod realnosti požuri i da se na vrijeme uskladiš sa njim. Ko unedogled odgađa suočavanja sa sopstvenom prolaznošću ono ga stigne i to najčešće kada je najnespremniji, mnogo stariji i ranjiviji.

Trideseti rođendan je bio najgori dan u mom životu. Pamtim još užasnih dana, do tada apsolutno najgori je bio onaj dan kada je Partizan ispao od Petržalke na penale, na korak od Lige šampiona. U tom dvomeču naši fudbaleri su te proklete Slovake zgurali u peterac, ali džabe, ne kolje se slon plastičnom kaškicom za Ledo šlag.

Taj dan mi je strina iz Slovenije, za deset evra kupila na pijaci dres Partizana (sa sve prišivenim grbom koji je izgledao kao da ga je isheklala neka baba) sa oznakom (Pjera) Boje tamnoputog napadača. Boja nije bio najretardiraniji napadač Partizana u istoriji, jer je tu žestoka i pregusta konkurencija, znao je i on ponekad uvaljati gol kakvoj kletoj sirotinji iz predgrađa. Ali je bio hodajuća nesreća i to baš kad nikako to ne smije biti.

A ta utakmica je bila baš takva. I krenulo dobro i u penalima, čak dva gola prednosti što je u 99 odsto slučajeva siguran prolaz. Međutim neko je promašio pa je ostao još posljedni prokleti penal da se pogodi i da se ide u LŠ. Rekao sam tati, da samo Boja ne puca. Boja je pucao i prebacio gol. Osjetio sam poderanu potkušulju u ruci (dres nisam obukao da ga ne znojim). Onda je još neko promašio i Partizan je ispao.

Možda to i ne bi bio do tada najgori dan u životu, da me neka cura nije ostavila par sedmica prije. Nisam je od ranije poznavao, bila je najbolja prijateljica moje prijateljice, poželjela je da nas naša drugarica spoji što se nekako i desilo, a onda je ona spojila tu našu distrikt drugaricu sa svojim najboljim prijateljem. I onda je ona ostavila mene (reče u usmenom obrazloženju kako „ipak nisam bio baš toliko savršen“, to je jedan od najuvrjedljivijih izgovora za raskid koji sam čuo), odmah je njen najbolji prijatelj ostavio moju prijateljicu a onda se njih dvoje krišom skontali. A onda je i Boja promašio odlučujući penal (čuo sam skoro da su ipak raskinuli poslije sto godina i bilo mi je neobično drago zbog toga). Tih godina sam se osjećao kao Al Bandi u prodavnici cipela, molio sam Boga da me ne tjera da mijenjam nebeskog poslodavca.

E, trideseti rođendan je bio gori čak i od tog dana. Dva dana nisam mogao ni da se okrušim. Možda ni to ne bi bio najgori da opet nije zapao u vrijeme jednog bolnog emotivnog transfera, iz jedne propale veze koja je već 4-5 mjeseci bila u fazi šamaranja mrtvog magarca, do ispostaviće se, savršene čovječice. Ne vrijedi se pravdati, pa čak ni sebi, ali čisto da uđe u zapisnik da nikada nisam sjedio na dvije stolice u isto vrijeme, najsretniji bih bio da sam se oženio sa sedamnaest kada se ukazala prva prilika ali eto izjalovilo se i to bogme par puta…

Sa trideset dakle ni Ilindanski zbor na Laušu nije kao prije. Demofest takođe, osjećaš se kao da si otišao na jagodijadu u Bjelorusiju. U većini kafana i kako se sad to zove „pabova“ sa trideset godina se osjećaš kao albino crnac među mlađavurdijom koja pojma nema o životu, misli da je kul ako se okupa i namiriše i naguli starke, a vidi i stalno se slikaju imbecili, pa ti treba par piva da te zaboli uvo za nepostojećim pogledom tipa „šta će koji đavo ovaj čovjek koji otac može da nam bude ovdje“.

Scenografija u vidu zgrada i ulica, nije trpila znatnije promjene, ali je pozornica popunjena potpuno drugim likovima. Neko bi rekao kako mu je ambijent dosadio, ali vjerujem da se zgrade pitaju i one bi isto mislile o predosadnim ljudima koji prebace tridesetu.

Tako postoje dijelovi grada kojim me je pomalo i sramota da prolazim. Pojedine zgrade jednostavno previše znaju. Kada recimo od Lauša na raskrsnici kod Gimnazije skrenem lijevo, sve pazim da me ne primijeti plavi neboder na bulevaru. Nekad mi se učini i da sam mu neopaženo umakao, ali češće ipak kao da mi kod Sokolskog doma negdje drekne na uvo u fazonu: „Evo opet onog idiota!“.

Kroz centar idem neometano, valjda se on umorio od protoka ljudi pa mu je više i svejedno ko šta kuda i zašto, međutim Borik je već druga priča. Mislim na onih par dokonih zgrada ka Toplani, ispred kojih, u parkićima mržnje iščekuju smrt podmukli i otrovni penzioneri kojima smeta sve pod milim Bogom, od malko pojačane muzike, preko svadbe do rođenja djeteta. Tu kada prođem kao da čujem: „Vidi ove tice vraća se na mjesto zločina, a život mu je još u očima“ (taj stih sam pisivno konzumirao u javnom prevozu).

Zgrade prokleto tračaju. Na Starčevicu me srećom nikakav đavo više ne navodi. Ako stignem ostariti onda ću uplatiti jeftinu mjesečnu kartu pa ću beskonačno i tuda kružiti autobusom u kojem ću kukati glasno na sve i svakoga, pa eto da na toj ekskurziji ispadne kao da negdje idem i da dan ima neku svrhu.

Naselje Sunca me apsolutno ignoriše, tih par zgrada me jednostavno bojkotuje, kada nekada prepriječim ka gradu, kao da ker prolazi, zgrade se naglo ućute i gledaju svaka na svoju stranu.

Na Mejdanu, čijeg sam asfalta najviše poderao i koji me se nagledao u svim fazama, od uplašenog djeteta, religioznoh fanatika, nakaradno zakrpljenog emotivnog frankeštajna, pa do sada ostarjelog tridesetogodišnjaka, zgrade su ionako utonule u treću trećinu prošlog vijeka, a toliko se i danas često vidimo da se i ne pozdravljamo.

Jedino me naselje Ante Jakića, taj banjalučki Amsterdam još uvijek toplo dočekuje, bez prevelikih očekivanja i kakvih nadobudnih, nasilno paternalističkih savjeta. To naselje shvata sve ljudske slabosti i nikada nikoga ne osuđuje, pa ni čovjeka koji se usuđuje da i nakon trideset godina prolazi istim putevima kao da nikada ništa nije bilo. Te zgrade razumiju i našu prizemnu i kukavičku demenciju memorije, koju svjesno ili ne koristimo ko bajagi u terapeutske svrhe.

Ne, ako se ne preseliš u neki drugi grad nakon tridesetog rođendana, ostaje ti da mu se svakoga dana vraćaš i izlazeš svim poznatim portabl rupama sjećanja, da se miriš sa njima kao jedini način da se nekada i prihvatiš zajedno sa svojom biografijom, koja je najveći dio vremena izgledala kao bogat katalog neuspjeha, iskrivljenih shvatanja, neuzvraćenih osjećanja i ostalih zala.

Sve je to normalno. Što se prije uhvatiš u borbu sa istinom prije ćete i savladati.

Život prestaje u tridesetoj. Ali počinje ponovo u pedesetpetoj! Ko doživi pisaće!

Danijel Mihić

Danjel Mihić je vjeroučitelj po pozivu, ljubitelj ljudi, istorije, knjiga i časopisa. Radoznao šta je bilo mnogo prije Potopa u vrijeme divova i zmajeva, a ne žuri da sazna šta će biti u budućnosti. Naručio gusle prije tri mjeseca, a još mu nisu stigle. Piše i nekakav blog i uglavnom, od muke od onog što čita, izvrće tekstove većine drugih blogera. Vjeruje da je moguće puno toga pozitivnog uraditi na lokalnom nivou i da bog ništa više od nas i ne traži.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA