Važno je učestvovati!

1577

Nisam neki ljubitelj sporta, ali volim Olimpijske igre. I danas se sjećam svoje učiteljice kako nam je puna optimizma objašnjavala šta je to olimpijski duh i kako su stari Grci gologuzi smislili način da se svijet svakih nekoliko godina zaustavi na koji dan, da malo porazmisli kuda se kreće, i kako su se neprijateljstva tada ostavljala po strani, sve dok se oni najspremniji među njima napreskaču prepreka, nabacaju koplja i po pravilima dobro pošaketaju. Bio je to predah od ratova, prilika da se pomire, malo razmisle kuda idu, i to sve obavijeni humanom idejom olimpizma. Genijalno, zar ne?!

Naravno, sva ova pravila prije gotovo tri milenijuma važila su u tada poznatom i civilizovanom svijetu, ali nisu i nikada neće važiti na Balkanu, ma kolika mu brzina interneta bila, tako nam Bog pomogao.

Upravo zato, 2 800 i kusur godina kasnije, sportista koji je na Olimpijske igre stigao sa malog i beznačajnog Balkana, ni kriv ni dužan, nehotično je osvojio zlato i samo nekoliko sati nakon toga se pokajao. Da je znao šta će se desiti, vjerovatno bi još prije pet godina batalio rvanje i zaputio se prema prvoj kladionici, gdje bi obavijen duvanskim dimom i uz pivu kliparu, pričao kako je on mogao da bude na tom tronu sa zlatom oko vrata. A možda čak ne bi ni mislio tako daleko. Možda bi mu sportski maksimum bio da se pokefa sa nekim lokalnim dripcem i da ga otrese od zemlju, eto zato što je talentovan za fajt.

Umjesto toga, nesrećni je rvač, budalasto ambiciozan i ponesen sportskim, da ne kažem olimpijskim duhom, zaboravio na sve nedaće i zaputio se preko pola planete da otrese o zemlju nekog tamo Jermenca, ne sanjajući da će mu umjesto medalja i trofeja prebrojati krvna zrnca i rasporediti ih prema lokalnim prilikama i potrebama. I džaba je on izgovorio magične riječi i deklarisao se, vatra se upalila i svako je bio pozvan da ispita koliko tačno on ima srpske, a koliko hrvatske krvi u svom organizmu i koja je tačno donijela zlatnu medalju.

Niko se nije ni počešao kako je taj jadni dečko završio na Olimpijskim igrama. Ko zna kako je namakao keš da stigne do Rija. Ko zna koliko se samo zlopatio i on i negov friško izbrijani trener dok je stigao do tamo i takmičio se u sportu koji je prije nekoliko dana za sve nas bio potpuno nebitan. Nije bitno što je vjerovatno poslednjih deset godina trenirao u fiskulturnoj sali neke osnovne škole u Subotici i što mu je sparing partner bio oguljeni kozlić.

Tako zaneseni u maštarije da li je Srbima medalju donio Hrvat ili je to ipak bio Srbin hrvatskog „podrijetla“, a ko zna, možda i neki drugi džedaj, jedno smo svi zaboravili. Zlatnom dečku, ma ko mu bili ćaća i mater, svi mi zajedno smo oduzeli onaj sveti trenutak kada se osjećao dijelom civilizovanog svijeta. Kada je on bio dio onoga što je bitno i u tome bio najbolji na cijelom svijetu. On je trebao da se raduje osvojenom zlatu, a svi mi kao sunarodnjaci ili kao dobre komšije zbog osvojenog trofeja. Umjesto toga, on se nama pravdao, a mi smo ga kidali, brojali mu i prste i krvna zrnca. I svi smo ispunili olimpijski san da je važno učestvovati. On na Olimpijskim igrama, a mi u kolektivnom ludilu.

Andrijana Pisarević

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA