Radno mjesto prijateljstva

1391

Prije nekoliko godina lokalni pijanac je ušao u kafanu, pokušao naručiti konjak (Badelov, naravno!), ali je istjeran čim je onjušio šank. Tako nivelisan stotinjak metara kasnije negdje je pao ili je nekome nešto dobacio, pa je dobio po baburastom nosu. Policiji je rekao da je batine popio u kafani iz koje je istjeran, pa je nas nekoliko, pola godine-godinu dana kasnije, svjedočilo da nesretnik nije ni poslužen, a nekmoli isprebijan. Tužilac je pitao jednoga od nas šta radi, a jedan od nas je odgovorio da studira.

– A kako Vi znate šta se sve dešava u kafani ako studirate? – zajedljivo se brecnuo tužilac.
Sudija se nakašljao i samo s krila dodao:
– Ostavite se toga, kolega. I ja sam pola fakulteta završio u kafani.
Time su i rasprava i ročište bili završeni, ali ne i pitanje sudbine kafane koja se ovih dana potezala kao neprimjereno mjesto za parafiranje važnih (a zar ima drugačijih?) državničkih odluka. Nesretna kafana u kojoj je Tin napisao Svakidašnju jadikovku, a Dis Utopljene duše označena je kao neprijateljska teritorija sa koje je krenula i sa koje će krenuti propast države sa dva entiteta i jednim distriktom. Kafana je proglašena državnim neprijateljem i jedino je u tom galimatijasu gluposti dan ili dva kasnije profitirao burek.

Zašto je to tako bilo i zašto će to tako ostati, građani atinski? Zato što narod zna, a i novinari ponekad s njim, kako reprezentacija treba da izgleda, kakav će biti sostav odborničke većine i gdje i kako treba potpisivati mehanizme. A kako je raja obično ka ostala marva rijetko ko da je i postavio dva-tri-četiri pitanje među kojima bi prvo moglo da bude, na primjer, ovo: Šta će Dodik za stolom kada dogovor potpisuju dvije vlade i šta će Dodik za stolom kada je pet dana prije toga rekao da neće za astal sa SDA?

Drugo pitanje bi, ako baš idemo u sitna crijevca, moglo da bude i ovo: Šta će prva i jedina glava SNSD-a na produženoj s mlijekom sa prvom i jedinom glavom SDA kada je rekla da sa njom može da sjedne samo ako ona predstavlja Predsjedništvo? Sumnjičavost se nastavlja i u trećem pravcu: Da li je Dodik bacio noge pod astal kao predsjednik RS ili kao predsjednik SNSD-a ili kao član Predsjedništva ili kao predsjedavajući Savjeta ministara BiH? Dodik je sa ponosom prihvatio prve dvije funckije, ali je druge dvije odbacio s neskrivenim prezirom. Bar do narednih izbora. Eto pitanja na koja valja misliti, ali su društvene mreže i uticajni tviteraši (!) tulili samo jedno: Zašto kafana i zašto kafana?

Zato što se u kafani sreću čovjek i poezija, a poezija, uče Rusi, može biti sakrivena i u vrućem špinjetku, pa zašto ne bi mogla biti i u pečatanju nekog papira koji za dva mjeseca neće ni biti važan? Zato što u kafani čak i predsjednici mogu skinuti kravatu, otkopčati gornje dugme na košulji i izuti cipele ako im je vruće ili ako ih žuljaju, a jasno je, kao ajmol ajnc, da je udobnost prva pretpostavka umne patnje. Zato što je kafana, na koncu, radno mjesto prijateljstva, pa čak i političkog. Zato što kafana traži prisnost, zato što su u kafani svi jednaki i zato što u kafani nema samodopadne bitnosti koja ište prvenstvo. Zato što se u kafani tačno zna ko je šta naručio i ko šta nije ili jeste platio. Uostalom, tolike knjige su napisane ili su nastale u kafani, pa da ne može biti potpisan i jedan mehanizam koordinacije?
Četvrto pitanje je suštinko: šta je u kafani radila Žeks Cvijanović? Pa prevodila Dodiku črte i reze Vigemarkove. Kao da nešto drugo zna.

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA