Goran Dakić: Nauk Mirka Novosela

2530

Žao mi je što neki tekstovi ne mogu imati više naslova. Jer, lijepo bi stajalo i ovo: Peškir Redžija Milera. Ili: Pivska potriba Roka Ukića. Aco, bre, Petrović. Za dom spremni. Krošnja Ante Pavelića. Ali, ovaj koji je izabran, među mnogim sličnima, najbolje govori o hrvatskoj samodopadljivosti i njihovoj potrebi da vlastiti identitet grade na osnovu kompleksa prema srpskim komšijama. 

Što se taj kompleks najbolje manifestuje u sportu ne treba nikoga da čudi; dokazivanje snage i nadmoći nad protivnikom jedna je među mnogim suštinama sporta; ali kada igraju Hrvati i Srbi za Hrvate ona postaje i jedina. Ta strasna mera sporta, koja garantuje iskrene emocije, govori nešto o identitetu susjeda; sportski komentatori i novinsko-portalski naslovi samo su korifeji te iskrenosti. Strast prevlada nad razumom, pa razočarani domoljubi kažu ili napišu ono što ne bi smjeli ili trebali, a što je zapravo jedino tačno. Ili točno.

Sve je već rečeno o Đorđevićevoj i Kecmanovoj trici, kao i o hrvatskom silasku sa brončanog postolja. Ko ne sluša Hej Sloveni slušaće Bože pravde i slične analize. Nadmeni u nadanjima i provokatori u porazima – to je matrica na kojoj se zasniva hrvatski stav prije i poslije utakmica sa Srbima. Pogotovo košarkaškim. Od velike nacionalne euforije do grubog prizemljenja.

Stvarnost je pokazala šta je pokazala i šta je nakon četvrtfinala i finala Rija ostalo Hrvatima? Jednima da konstatuju kako je izgubiti od ovog rivala teže nego izgubiti od drugih, a drugima da „okače“ naslov Srbija slavi zlato, ali i dalje kaska za Hrvatskom u Riju. Nisu Srbija i Hrvatska jedine zemlje koje su učestvovale na ovogodišnjoj Olimpijadi, ali za Hrvate stvari stoje upravo tako: postoje oni – Hrvati i oni – Srbi. Njihov uspjeh se mjeri srpskim porazima; njihovi neuspjesi još većim srpskim neuspjesima.

Vjerovatno zbog toga nikome u Hrvatskoj nisu bitne medalje osvojene u gađanju glinenih golubova ili u jedriličarenju. Važne su i podrazumijevaju se samo one discipline u kojima je moguće poređenje sa Srbima, gdje je moguće nadmetanje, gdje je moguća nada („to preimućstvo potlačenih“, kako bi kazao Hrvat Andrić) u hrvatsku pobjedu i srpsko poniženje. Hrvatima je pobjeda draga samo ako ona podrazumijeva srpski poraz. Taj nedostatak empatije prema protivniku dokaz je upravo toga da Hrvati u Srbima ne vide obične, sportske protivnike. Tu nema agona, ljubavi prema rivalu; ne, postoji samo mržnja. Tiha i pritajena, ali mržnja.

Roko Leni Ukić, taj plej bez prvog koraka, morao bi da zna da bolji igraju u finalu, ma kako to finale završilo, iako svaki prosječni Hrvat vjeruje da bi njihova repka itekako bila bolji takmac američkom timu ili Špancima u borbi za bronzu. Jer, Srbi nisu bolji i Teodosić je luzer; to su parole koje trebaju hrvatski medijski i sportski prostor držati u uvjerenju da su srpske pobjede uvijek posljedica hrvatske loše sreće i sudačke naklonosti prema Srbiji. Uopšte nije bitno to što se sa dva klika može pronaći svi međusobni sportski okršaji ovih dviju reprezentacija i što se, uz klik viška ili manjka, mogu pronaći sva Teodosićeva dobijena i izgubljena finala. Srpske uspjehe je potrebno omalovažavati i kada Srbi ne igraju protiv Hrvata, pa je tako polufinalna pobjeda protiv Australije posljedica lošeg raspoloženja košarkaških kengura, iako bi i Mirko Novosel vidio o kakvoj se zapravo odbrani radilo.

A ako se srpske pobjede ipak ne mogu poništiti ili ignorisati, onda ih treba umanjiti ili istaći da to ne bi bilo moguće bez hrvatske krvi. Od Tesle i Andrića do Štefaneka. Svi su Hrvati samo onda kada proslave srpsko ime. Što ne uzmu Jovana Raškovića? I on je rođen, ako je to mjerilo, na teritoriji Hrvatske. Ili Smilju Avramov? Da ne navodim sad azbučnim redom, zbuniće se susjedi zbog nepravilnog poretka slova…Hrvati naprosto ne dozvoljavaju da su Srbi bolji i uspješniji nego oni i pravo je čudo kako do sada nisu lansirali teorije prema kojoj je Bogdan Bogdanović brat od strica Bojana Bogdanovića, a samim tim i Hrvat koji je, u dresu Srbije, razbio svoju zemlju ili da je Andrija Prlainović potomak stare latinske dubrovačke porodice i hrvatska uzdanica u srpskim kupaćim gaćama.

Mirna reintegracija brazilskog bazena i Raduljičino zakucavanje preko Šarićevih leđa – dva simbola srpske nadmoći nad hrvatskim bojovnicima. Nadmoći koja nastaje iz osmijeha, iz gega, iz igranja, lucidnosti i stvaralačkog umijeća. Iz duha tima, a ne iz snage pojedinca. Stoga su tragično smiješna hrvatska poslijeratna nastojanja da svojim nacionalnim timovima nadjenu imena koja će biti nešto više od srpskih: tako su vatreni nastali u uvjerenju da će spaliti plave, a barakude u nadi da će proždrati ili bar izujedati delfine. Agresivna hrvatska priroda, nastala pored savskih topola, ni u sportskim simbolima i metaforama ne miruje.

Neobično je lijepo što su se ove godine četvrfinalne i finalne utakmice između Srbije i Hrvatske igrale dva dana prije i dva dana poslije komemoracije žrtvama ustaškog terora u Donjoj Gradini. Jer, ako je Hrvatski narod 7. maja 1941. godine donio proglas u kojem stoji da se „Srbi smiju kretati Zagrebom samo po danu“, jasno je šta bi novi redaktori voljeli: da se Srbi u Riju kreću samo po tribinama, ali nikako ne i na terenu. Topole nisu potrebne. Bar ne zvanično.

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA