Zašto je odlazak kod psihologa tabu tema? (VIDEO)

1020

Odlazak kod psihologa za stanovnike razvijenih zemlja odavno je postao svakodnevnica, ali taj „trend“ još uvijek nije zaživio u RS. Tako je posjeta psihoterapeutu u malim sredinama tabu tema. Iz straha da će biti izloženi predrasudama i etiketiranju, Hercegovci često zanemaruju važnost očuvanja mentalnog zdravlja, pa stručnu pomoć traže tek onda kada duboko zagaze u problem.

Prema riječima Branke Pejović, psihologa u Psihološkom savjetovalištu „Slobodni um“ samo je mali broj onih koji, bez ikakvih predrasuda, dolaze da se posavjetuju sa psihoterapeutom. Stanovnici razvijenih zemljama, kaže ona, psihologa posjećuju sa ciljem ličnog razvoja i rada na sebi, te zbog pražnjenja dugo akumuliranih i neizraženih emocija. U malim sredinama u Srpskoj situacija je potpuno drugačija.

– U malim opštinama u RS, pa i u Hercegovini ljudi dolaze kod psihologa onda kada su već na medikamentnoj terapiji, kada su simptomi jako izraženi, kada već osjećaju neizdrživu emocionalnu bol, koja im smeta da normalno žive, te kada su na to natjerani od strane ljudi iz svoje okoline – ističe Pejovićeva.

Za odlazak psihologu na našim prostorima vezuju se brojne predrasude. Pojedini smatraju da psiholozi imaju čarobnu moć i da u trenutku mogu da riješe sve probleme. Drugi rad psihologa smatraju „šarlatanizmom“ i pričom u prazno. Ipak, najrasprostranjenija je ona predrasuda, koja kaže da psihološku pomoć traže samo ljudi „sa kojima nije sve u redu“. Dodatnu prepreku u odlasku kod psihologa u Hercegovini predstavlja i navika da se problemi čuvaju u krugu porodice.

– Inače, lični problemi se negdje stavljaju pod tepih. Mi sami sebi, prvo, nećemo da priznamo da imamo problem, a onda kada ga priznamo u svojoj porodici, onda ga porodica negdje „čuva“, jer je kod nas sramota da se kaže da imaš problem. Sramota je biti slab, sramota je u stvari obratiti se za pomoć, zato i ne čudi što je ljudima teško da se obrate psihologu ili psihoterapeutu – kaže Pejovićeva.

Hercegovci pažljivo biraju i termine zakazivanja kod psihologa. Da se ne bi susreli sa narednim ili prethodnim klijentom, sve seanse odvojene su sa po 20-tak minuta pauze. Razlozi zbog kojih Hercegovci posjećuju psihologa, najčešće su anksioznost, panični napadi i depresija. Kada je riječ o najmlađima, najbrojnije su posjete logopedu i to zbog nerazvijenog glasa i govora. Upravo zbog predrasuda i straha „šta će reći komšija“ često trpi i mentalno zdravlje najmlađih Hercegovaca, jer roditelji često skrivaju njihove probleme.

– Neki od roditelja kriju probleme svoje djece što nije dobro ni za roditelja, ni za dijete, jer nekada neki bezazleni problem, koji bi se mogao riješiti, ako na vrijeme počne da se rješava, ne bi imao nikakvih posljedica. Neki roditelji kriju probleme do momenta do kada ih je više nemoguće sakriti. To već tada primijete i prijatelji, i komšije i rodbina i tek tada dovode djecu kod psihologa – kaže Pejovićeva.

Profesorka sociologije Sonja Milišić uzrok ovakvog stava Hercegovaca prema odlasku kod psihologa, povezuje sa postupcima i vjerovanjima iz prošlosti. Mladi u čijim je porodicama nekada bilo mentalnih oboljenja, teško da su mogli da sklope brak. O ovakvim stvarima i danas brinu pojedine, tradicionalne porodice. Kada se uzme u obzir da u malim sredinama vlada predrasuda da kod psihologa idu samo osobe sa kojima „nešto nije u redu“, onda i ne čudi što psihoterapeute mnogi zaobilaze „u širokom luku“.

– Od davnina se u Hercegovini vodilo računa o tome ko iz kakve porodice potiče. Čak je postojao i jedan naziv za takve poremećaje, a to su pritrune. Ispitivalo se da li postoje određene pritrune u nekom plemenu i na koji način to može da utiče na buduća pokoljenja u toj familiji. I onda ako su postojale neke, takozvane pritrune, nije postojala ni mogućnost da se sklopi brak između takvih ženika – ističe Milišićeva.

Dodatni problem, ističe Milišićeva, Hercegovcima predstavlja kompleks zvani„mala sredina“, gdje se svi međusobno poznaju. Otuda i strah da bi se upravo kod psihologa mogao sresti neki poznanik.

– Ako stojimo ispred neke ambulante i čekamo da se pregledamo, nije bitno da li je to ambulanta psihologa ili je neka druga ambulanta, vidi nas neki poznanik, eto odmah priče u gradu – šta se to dešava, da li bolujete od nečega i već se tu stvaraju sve one gradske priče. Kasnije do porodice dolazi neka potpuno deseta priča, koja sa svim tim primjesama izgleda mnogo strašnije, nego što u stvari jeste – kaže Milišićeva.

Briga o mentalnom zdravlju, smatraju psiholozi, trebalo bi da bude mnogo važnija od bilo kakvih predrasuda. Nema, kažu, tačne definicije za to kada je potrebno potražiti stručnu pomoć, ali se svakako preporučuje da to učinimo kada osjetimo da nam naše emocije predstavljaju prepreku u svakodnevnim aktivnostima i funkcionisanju.

Neda Petković

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA