Zoran Kostić Cane: Moderni čovek je zaboravio ljubav

710

Presjek cijele karijere, od singla “1.000 godina” iz 1984. godine, preko antologijskih albuma “Partibrejkers 1, 2 i 3”, pa do prošlogodišnjeg “Sirotinjskog carstva”, spremaju nam pjevač Zoran Kostić Cane, gitarista Nebojša Antonijević Anton, basista Zlatko Veljović Laki, bubnjar Darko Kurjak i ritam gitarista Robert Telcer, 18. juna na beogradskom stadionu “Tašmajdan”, na koncertu “Taš je naš”.

– Biće to oko dva i po sata programa – otkriva za “Novosti” Cane. – Sad smo na pola turneje. Uvježbani smo, turneja je bila malo naporna zbog daljina, ali je bio dobar kontakt s publikom, totalno zajedništvo, jedinstvo i sve to. Samo da nas posluži vrijeme. Beogradski koncert se radi bez ikakvih sponzora. “Berar” produkcija je iza nas, mi njemu pomažemo, oni nama. Agencija “Marš”, pazi “marš”, u redu su ljudi. Kao “Marš na Taš”.

* Gosti su vam “Dža ili bu”, “Drakula i šampioni”, Koja, Gile i Banana?

– To su stari drugari. Šilja i ekipa iz “Direktora”, pa “Dža ili bu”. Onako, beogradski, za naše muzičko srce puno ljubavi. Banana će vjerovatno svirati “Hiljadarku”, pošto je njegova usna harmonika zabilježena na oba snimka “1.000 godina”. Gile, tamo gdje hoće, Koja gdje želi i svako će da se veseli. To su drugovi.

* Da li ste razgovarali sa “Dža ili bu” oko njihovog repertoara?

– Ne. Ja da im redigujem sad “Staljina i svetsku revoluciju”? Ništa ne pali čovjeka više nego vlast nad ljudima. Čak više i od novca. Čovjek toliko poludi da misli da sve zavisi od njega i da je Bog na zemlji. Jadan čovjek. A “Dža ili bu”, nek’ roka šta hoće. Svako nek’ odgovara za sebe. Oni nisu uspavani, to je važno.

* Sin vam svira u bendu “Mentalna korekcija”, koji su bili predgrupa “Dža ili bu”?

– Oni nisu više “Mentalna korekcija”, sad su “Degeneza” i u finalu su “Bunt rok festivala” na RTS. Moguće je da uplitanjem i spominjanjem ovoga, sinu pravim neku frku.

* Kada pomislite na “Taš”, šta vam prvo padne na pamet?

– Tamo sam kao klinac sa 15 godina ušao u “Cepelin”. To je bila najbolja diskoteka. Asocijacija je dobar kontakt sa publikom, svi su tu i sve se vidi, sve se čuje i osjeća. To je važno.

“Taš” je mističan

Za stadion “Tašmajdan” kao koncertni prostor, Cane tvrdi da je najbolji u Beogradu:
– Postoji još dobrih mjesta, sličnih, ali, ne može da se mjeri. “Taš” je mističan. To je čvorište svih puteva koji su nas vodili u prvom dijelu života, u mladosti. Prvo “Šansa”, pa “Bona fides”, KST, spuštamo se do “Dadova”, odatle do SKC. Tu je i klupa gdje smo dali ime bendu. “Poslednja šansa” gdje smo odlazili u potragu za posljednjom šansom, da se dotučemo od gluposti kojima smo nafilovani i napunjeni od malih nogu. I tako, par puta smo svirali na “Tašu”, nema boljeg mjesta od našeg “Taša”.

* Nije uvek bilo toliko ljubavi, ako se sjetimo nastupa “Radničke kontrole” 1981?

– To je bilo ludilo (smjeh). Prekinuo sam manifestaciju i bila je i murija i sve. To je bila provokacija kakvu Beograd nije vidio. Mi smo bili klinci, puni votke. “Mladi gnjevni roker je pozvao čitav stadion da mu popuši. Sa istupom ovog mladića bi trebalo da se pozabavi Omladinska organizacija.” Tako nešto je tada napisao Dejan Pataković u “Ekspres politici”.

* Sačuvali ste stadion u akciji “Taš je naš”?

– Zamisli tu ideju nekog maloumnika da na takvom mjestu izgradi hiper-market. Djevojka koju bih volio da nađem i dovedem na Taš, je inicirala akciju “Taš je naš”. Mogao sam sa svoje terase da vidim centar grada, “Kasinu”, Terazije, a sad ne mogu. Viđam neke glupe građevine. Zamisli da ti tako neke stavari istisnu iz sjećanja, iz tvog djetinjstva. Važno je da znam da je tamo negdje nešto što je dio nas. Kad bi znali gdje idemo, možda ne bismo tamo otišli.

* Znamo li gdje idemo?

– Ne, ali nas nešto vuče. Čovjek je u modernom vremenu zaboravio šta su intuicija, emocije, ljubav i srce. To su za njega suviše luksuzna osjećanja i stanja koja su toliko iracionalna da štete sticanju profita. A profit je ništa drugo nego nagomilani strah. Sav taj višak koji si dobio i koji hoćeš u strahu da sačuvaš, pa zbog profita potkupljuješ vojsku, političare, samoga sebe, voljene i nevoljene. Zato – muzika i samo muzika! To je najljepša stvar. Frekvencije su bitne. Živimo u svetu frekventne demencije, zaboravljanja šta je bilo, jer ono što je bilo opterećuje ono što će biti. Kao vaspitavanje djece. Oni nemaju pojma, ovo je njihovo vrijeme, a mi ih opterećujemo nekim stvarima. Mi smo prošlost puna neprolaznih tema.

* Sve su generacije u Srbiji bile opterećene prošlošću?

– Jesu, šta ćeš. Kad čovjek pametnija posla nema, a on svjetsku istoriju sprema. Teško je da uradiš nešto u lokalu, pa se onda petljaš u globalu. Mali čovjek koji sebe hoće da vidi u velikom formatu.

* Šta da činimo kao pojedinci da nam bude bolje?

– Živjeti što normalnije. Slati vibracije. Bilo šta da radiš, da si iznad svih, iznad tog spuštanja. Svako ko leti visoko, drugome pada u oko. Samo, ćao, kako si, i mnogo ljubavi. A ostalo… Tamo gdje idemo novac nam neće trebati. Trebaće nam samo odgovori.

* Zašto vam novinari uvijek postavljaju teška pitanja?

– Nemam pojma. Težak je život ovdje, svakodnevno prijeti sreći. Pitanja postoje, a postoje i odgovori. Svi su odlijepili, a nisu ni primetili. A i ako su slučajno primijetili, onda gledaju da se to ne primijeti.

* Jesmo li nešto važno propustili da kažemo?

– “Škrtice” su završile ploču, koja je divna, kako tvrde ljudi, a i mi. Vjerovatno će do kraja godine izaći, a već spremamo drugi album.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA