Priča o šestočlanoj porodici iz Nevesinja (VIDEO)

2204

Bojan Šuša iz Nevesinja nikome ništa ne duguje, iako u šestočlanoj porodici niko nije zaposlen. Nekadašnji podoficir VRS ostao je bez posla još 2004. godine. Morao je, kako kaže, potpisati dokument u kojem se izjašnjava da je saglasan sa prekidom radnog odnosa, pa onda nije imao ni šestomjesečnu nadoknadu sa biroa. Nedavno se oglasio i otvorenim pismom u medijima.

– A Boga mi muka, ništa drugo no muka, kad ti gledaš za mjesec dana hoćeš li zaradit išta, il nećeš zaraditi ništa, skupise čovjeku, to dođe jendo vrijem trpiš, trpiš, evo trpim dvanaesta godina, ne kažem, nekada se zaradi fino, nekad možeš, nekad ne možeš, al dođe jednostavno čovjeku, dođeš na ivicu., rekao je Slavenko Šuša, bivši podoficirVRS.

Od maja 2004. godine, kada je došlo do reforme VRS, proglašen je tehološkim viškom. Od tada na sve moguće načine traži posao kako bi prehranio porodicu. Posao ne bira, jer je ovih 12 godina radio sve – od građevine, na kojoj je najviše provodio vremena, preko vozača i pekara. Sve na crno. Nikad više nije radio posao na koji je bio prijavljen.

– Počelo je sa građevinom, pa kao vozač u pekari, pa kao pekar, pa odavde do Mostara, Buna, Čitluk, pa opet Nevesinje, pa u jedno doba vozač u mljekari, sve je to bilo na Bože pomozi i na crno, ne kažem da čovjek ne radi, ali sve je to, ako se razboliš, nema ko u normalnom ono ko što su ljudi radili nekad. Od dječijeg dodatka čovjek ne može živjeti, to je jedini izvor prihoda, mimo onoga što zaradiš svojim rukama, dodao je Šuša.

Ni Slavenkova supruga nigdje ne radi, ali on kaže da je ona najviše zaposlena. Vesna i Slavenko su roditelji četvoro djece. Najmlađi su prvi osnovne, najstarija kćerka je osmi razred, dok je najstarije dijete treći srednje. Sve njih treba opremiti za školu. Djeca su skromna, pogotovo stariji koji shvataju u kakvoj situaciji žive. Najstarija kćerka Anđela je učenica osmog razreda, ide i u muzičku školu, brala je ljekovito bilje i pečurke, kako bi zaradila novac i sebi kupila sintisajzer da može kući vježbati. Najstariji sin Bojan je išao u muzičku školu, ali finasije to nisu dozvoljavale. Trenira karate i juniorski je viceprvak svijeta.

– Meni ko meni ne fali ništa, i mojim sestrama, sve nam naši roditelji i kada mogu i kada ne mogu pomažu, ali nekada se nema ni odakle, tako da im ne tražim ništa puno, rekao je Bojan Šuša.

– Nije baš najbolje, ali sa njima, sa porodicom je super iskreno, iako za školu mogu najmanje dobiti, ali dobro je ne fali mi ništa zato što se roditelji trude da mi što više daju, beremo čajeve, sušimo pečurke, prodajemo, zaradimo najviše što možemo, pštnaest maraka, zavisi koliko uberemo, istakla je Anđela Šuša.

Anđela i Bojan ove godine trebaju na eskurziju, kažu da će se truditi da i oni pomognu ocu kako bi mogli krenuti na put. Za Slavenka ništa nije teško da radi, kako bi svojoj porodici obezbjedio sredstava ua iole pristoja život. Tako će biti i sada, ponovo će predano raditi, bilo koji posao da svoju djecu spremi na eskurziju.

– Iskreno ne znam da mi je i jedan fizički bio težak, psihički te ubije, fizički iskreno rečeno teško se mogu umoriti, ali ubije te psiha, kad radiš, radiš za neku smiješnu platu, za neku bijednu, bukvalno bijednu platu, ne možese raditi za 25 KM ujutru od šest sati uveče do devet – deset uveče, rekao je Slavenko Šuša.

Slavenko je izbjegao iz Mostara. U ratu je bio maloljetan, ali je i tada fiszičkim poslovima u nevesinjskom Crvenom krstu prehranjivao porodicu. Ističe da poslove dobijaju samo strančki aktivisti ili njihova djeca. Poručuje da ne traži milostinju, samo posao da prehrani djecu.

Autor: Nebojša Kolak

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA