Priča o djedu Savi i njegovoj “škodi”

1050

Djedu Savi Čorliji iz Bileće, na zdravlju, energičnosti i vitalnosti pozavidjeli bi mnogi momci i djevojke. U 88-oj godini života ovaj Hercegovac još uvijek vozi, i to „škodu“, staru više od 40 godina.

Iako je na pragu da zakorači u desetu deceniju života, djed Savo Čorlija iz Bileće živi kao da se sa starošću nikada nije susreo. Dobrog je zdravlja, obrađuje baštu, redovno čita i vozi, i to „škodu“ staru nešto manje od pola vijeka. Koliko je stara „škoda“ nije bilo teško saznati, ali djed Savo svoje godine vješto krije, kao zmija noge.

– Godine ne bih da pominjem, jer to krijem kao mlada nevjesta. To nikako, godine neću da pominjem, a „škodu“ sam kupio kada sam imao negdje četrdesetak godina i to u Beogradu. Pravo iz fabrike je došla u Beograd, a iz Beograda sam je dotjerao ovdje – priča nam Savo.

Sa svojom plavom „škodom“ Savo je svuda stizao, posebno, kada je bio mlađi. Bivšu Jugoslaviju obišao je uzduž i poprijeko. Dobro ga je, kaže, služila, a služi i danas. Nikada velikih kvarova nije bilo. Na Savinoj „škodi“ još je fabrička boja. Nije mijenjao ni motor. Još uvijek čuva račun iz 1977. godine. Tada je kupio „škodu“, koja je za ono vrijeme koštala pravo bogatstvo- tri miliona ondašnjih dinara. Savo je prije nekoliko godina razmišljao da proda svoj auto. Dao je čak i oglas, ali kupca nije pronašao.

Nije se niko javio. Niko. Evo ja ću je ostaviti sinu, pa neka on radi šta god hoće, ja kad budem umro, eto mu ga tamo. Samo, ja sam dio nje, ja sam navikao na ovakvo auto. Ja sad odem, kupim novine, kupim lijekove, prošetam čaršijom, odem do Trebinja, vratim se i to je to – kaže Savo.
Prvo je napravio garažu, kupio škodu i na kraju položio vozački ispit. Ovaj automobil za Savu nije obično prevozo sredstvo. Pratio ga je tokom pola života u najvažnijim trenucima.

savo1

– Ona je meni pomogla da ovu kuću napravim. To je meni najviše pomoglo, jer trebalo je dotjerati materijal. Kamen. Vidite ovaj kamen. Ovaj kamen sam dogonio sa škodom, okolo sve. Hodao, trudio se, napravio kuću. Djeci će ostati ta kuća – priča naš sagovornik.
Djed Savo rano je počeo da radi i zarađuje. Bavio se različitim poslovima. Radio je u brojnim društvenim organizacijama, a zatim i u Službi društvenog knjigovodstva gdje je bio i revozor. Da bi ispričao svoju životnu priču, kaže, morao bi da napiše knjigu.

– To je priča za roman. Sa 15 godina, primio sam prvu platu, sa 15 godina prvu platu – ističe Savo.

Dio života proveo je radeći i u jednom ugostitejskom preduzeću. Pet puta dočekivao je Tita i jugoslovensku vladu u hotelu u Bileći.

– Ja danas kažem ko se nije rukovao sa patrijarhom, reis-ul-ulemom i predsjednikom države, taj nije stigao puno – kaže ovaj Hercegovac.
Deda Savo svuda je stigao i mnogo toga prošao, ali najveće bogatstvo koje je u životu stekao su mu, kaže, djeca i unuci. Svi su rasuti po svijetu, ali kada dođu za djeda Savu i njegovu suprugu nema veće sreće.

savo

– Imaju djecu i to mi je najveće zadovoljstvo ti unuci. Unučad, to je za mene najveće bogatstvo -ističe on.

Vozite li ih u „škodi“ kada dođu kod vas?
– Kako da ne – odgovara Savo.

Prošlih vremena i mladosti Savo se sa sjetom sjeća, ali ne što zbog nečega u životu žali, već zbog uslova u kakvim se nekada živjelo. Nije se, kaže, moglo desiti da neko ne plaća porez i da radnici nemaju plate. Ni vozači, priča, nisu ono što su nekad bili. Danas ne poznaju ni osnovnu saobraćajnu kulturu, dok Savu Čorliju policija nikada nije kaznila, jer nije napravio nijedan prekršaj. Kad nam je ispričao svoju priču djed Savo nam je požilio srećan put i obećao da će nas rado dočekati kada buda slavio stoti, a njegova plava „škoda“ pedeseti rođendan.

Novinar: neda Perković

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA